Izdavačica s puškom

Anetta Antonenko

Anetta Antonenko sjedi u stanu u Kijevu, sa svoje dvije mačke i zalihama za dva tjedna. Ako treba, izdavačica želi s puškom braniti svoju domovinu. Izvještaj s fronta.

Prije par godina bio sam u Parizu i tamo posjetio Salon du Livre gdje se susreću izdavači iz cijelog svijeta. Službeno sam bio tamo da predstavim francuski prijevod svoje biografije Clarice Lispector, ali usput sam bio i u tajnoj misiji. Htio sam se sastati s ukrajinskim izdavačima kako bi se Lispector mogla čitati i u zemlji u kojoj je rođena. Pred ravno sto godina zajedno s obitelji pobjegla je iz svoje zemlje, istim putevima i cestama kojima danas ukrajinske izbjeglice napuštaju svoju zemlju.

Tada nisam znao ni jednog ukrajinskog izdavača. A nisam bio ni književni agent niti imao pojma kako se to radi. Samo sam imao osjećaj da je to bilo važno, a kad sam konačno pronašao jednu usamljenu ukrajinsku izdavačicu, ženu srednjih godina, po imenu Anetta Antonenko, pokušao sam joj ispričati svoju priču.

Da je Clarice Lispector bila najveća moderna spisateljica Brazila, ispričao sam joj. Bila je tako briljantna, tako magnetična, da je njeni sunarodnjaci zovu 'kneginjom portugalskog jezika'. A taj ponosni simbol brazilske kulture je rođena u Ukrajini. „Pitanje je nacionalnog ponosa, ispravljanja povijesne nepravde ako je se vrati u njenu rodnu zemlju“, kazao sam joj.

Mora da smo izgledali kao komičan par. Ja sam skoro dvostruko viši od nje. Nismo se baš znali izražavati jezikom drugog. No na onaj čudesan način koji se ponekad zbije među ljudima koji su predodređeni jedni za drugo da se razumiju, mi smo se sporazumjeli.

Nedugo zatim Anetta je počela objavljivati Claricino djelo. U međuvremenu je objavila tri njezina romana i započela s radom na ukrajinskom izdanju 'Strast za G.H.' Osim toga izdaje Batailleva, Lorcina i Boghesova djela. I baš ovog tjedna očekuje prijevod moje biografije Susan Sontag.

Pred nekoliko tjedana mi je pisala da joj je otac bio vojnik a majka lječnica.“Znam kako se puca i znam kako se liječi.' Sada ta prijazna i obrazovana žena sjedi u stanu u nekoć mirnoj gradskoj četvrti, ne dalje od tri kilometara od kijevskog kolodvora. 'Ja sam u svom stanu', kaže kad smo ovog vikenda komunicirali preko WhatsAppa. 'Sa mnom su moje dvije mačke i ne želim se skrivati. Odbijam se bojati u vlastitoj zemlji. Stoga radim koliko mogu. Rad pruža zaštitu.'

Ima živežnih namirnica za deset do četrnaest dana – a mačje hrane za jedan mjesec. I kao milijuni ukrajinskih civilista posjeduje pušku. Kad joj je bilo dvadeset, otac ju je naučio kako se puca, pa makar je u siječnju navršila šezdesetu, u nuždi je spremna upotrijebiti oružje. 'Ja se ne bojim borbi. Ali mislim da riječi bitno doprinose našoj pobjedi. Dobila sam puno podrške od izdavača, agencija, pisaca, prevodilaca, ambasada, zaklada. Činim sve što mogu da riječ o našoj situaciji prodre izvan naše zemlje.'

U jedno doba započela je izdavati isključivo na ukrajinskom jeziku kad je u pretežno dvojezičnoj zemlji literatura bila dostupna samo na ruskom jeziku. Kao mnogi iz njene generacije govori tečno ruski. 'Ukrajina je bila dio Sovjetskog Saveza koji je posjedovao najviši stupanj obrazovanja. Mi a ne Rusi bili smo nacija koja čita najviše knjiga. Moje sveto uvjerenje je da je nacija njen jezik. Kad je Rusija kod nas upala i okupirala Krim i Donbas, odlučila sam da svojoj zemlji najbolje mogu pomoći tako da izdajem knjige na ukrajinskom jeziku.'

Objavljeno u Frankfurter Allgemeine Zeitung 2.3.2022.

S njemačkog preveo Nenad Popović

Napomena:

U izdavačkoj kući Anette Antonenko

je izašla na ukrajinskom knjiga Bosanske drame Slobodana Šnajder.