Marceau s buvljaka, petite scène de vie

Prolog

Prije sad već tri desetljeća svakog vikenda koje četiri godine radim na buvljaku kod Meyera i Davida, gluhonijemih bratića koji drže butik traperica. Od 9 do 19h: posložit štandove, namamit kupce, pregovarat, unovčit, raspremit štandove i tako tri dana subotom, nedjeljom i ponedjeljkom. Dnevnica na ruke 300 franaka, koja se troši preko tjedna pa iznova. Život à la petite semaine. Mayer ima troje male djece: Estelle, Céline i Albert i suprugu Félicie koja je isto gluhonijema dok djeca nisu i svi provodimo dane na tih dvadesetak metara kvadratna, jednom nogom u butiku drugom na ulici.

Dogodi mi se da pomislim na njih, prihvatili su me kao svog. Prije par mjeseci zagooglam malo i vidim da sad Meyer ima svoju Facebook stranicu i da jedna od kćeri Céline vodi catering tvrtku. Prije tri-četiri dana kažem Jessici da ću je nazvat i sjeti li me se uopće pokušat doć do Meyera koji se u mladosti bavio i pantomimom. Marcel Marceau s buvljaka.

Jučer. Ususret Madame Rolande koja je uselila u novi brlog (di bu joj uvijek nešto nahero) idemo uzduž Arsenala kod Bastilje kad ugledam bijeli kombi s logoom cateringa. "Céline?" priupitam djevojku koja s kutijom iz kombija hita prema ulazu zgrade. "Ne, unutra je, odvest ću vas do nje." Probijamo se kroz balone na podu, jedan pukne: "Kakav doček!" Priprema za party u nekoj firmi, iza štanda djevojka raspoređuje pladnjeve, okrene se i kako me ugleda: "Ti!" A prošlo trideset godina. "Isti si, samo si prosijedio malo, a sjećam se kako si nas nasmijavao svojim cipelama kojima se odlijepio đon pa su cipele razgovarale među sobom!"

Pariz ima 6000 ulica, prolaza etc.