Milanu Kunderi odobrena viza za vječnost

Milan Kundera

1929 – 2023

Biti objavljen u prestižnoj Gallimardovoj biblioteci La Pléiade već je samo po sebi jackpot, vrh je to književnih vrhunaca u Francuskoj, a dogodi li vam se to još za života instantno ste katapultirani u sfere književne besmrtnosti. Tim je vrtoglavim priznanjem 2011. ovjenčan Milan Kundera, autor svjetskih uspješnica Šala i Nepodnošljiva lakoća postojanja. A događaj je tim značajniji kada se zna da je do sada, a plejada izvrsnosti broji petstošezdeset knjiga, četrdeset albuma i dvjesto autora, kontinuirano objavljujući od 1931., samo trinaest autora bilo u mogućnosti prolistati svoja djela ukoričena pod brižnim pogledom direktora velike francuske nakladničke kuće, u početku Gastona, a danas sina mu Antoinea Gallimarda. Kunderini su prethodnici tako Julien Green, André Gide, André Malraux, Paul Claudel, Roger Martin du Gard, Henry de Montherlant, Saint-John Perse, Marguerite Yourcenar, René Char, Julien Gracq, Eugène Ionesco, Nathalie Sarraute i Claude Lévi-Strauss. S tim da su među izabranicima tog najprobranijeg kruga vrhunskih majstor.ic.a pera samo dvojica, uz našeg slavljenika, dobrovoljnih egzilanata koji su za mjesto boravka izabrali Francusku i njen jezik: Julien Green i Eugène Ionesco, prvi trajno napustivši SAD, drugi Rumunjsku.

Milan Kundera se pak 1975. godine sa suprugom Verom u Francusku uputio iz tadašnje Čehoslovačke za koju je vezan veći dio njegova romanesknog opusa što autor ovako objašnjava: »Bez obzira na činjenicu što u Francuskoj živim punim plućima, znači nipošto se ne osjećajući kao emigrant, netko tko bi bio nostalgičan prema zemlji iz koje je potekao, ipak postoji ta očitost koja vrijedi za sve pisce. Vjerujem da vas u prvoj polovici života, kada skladištite svoja jaka iskustva, kako socijalna tako i erotska pa i seksualna, sve to trajno obilježi tako da ste kao pisac zauvijek ukorijenjeni u toj prvoj polovici vašeg bitka. Stoga i Prag koji simbolizira prvu polovicu moga života postaje dekorom svih mojih romana. No promatrajući ga odavde, Prag postaje nešto drugo od onoga što je bio dok sam živio tamo. Po meni Prag sve više prerasta u europski grad, rekao bih čak da je prototip europskoga grada, dakle grad u kojem se koncentrira europska drama.«

A čime se nego dramama bavi romanopisac? Tako je dramatične sudbine u totalitarnim režimima opisao u romanu Šala. O kojem ukratko, autorovim riječima: »Roman počinje 1948. godine i sve se zbiva u tri dana. Sjećanja naviru... Sam je naslov Šala slojevit. Prije svega to je konkretna šala napisana na razglednici adresiranoj djevojci, a u kojoj se podsmjehuje pretjeranim optimistima. I ta razglednica biva cenzurirana. Tako priča počinje šalom. No šala za mene označava i određenu kategoriju života u cjelini, a karakter je naše povijesti bio poprilično smiješan i po meni ima tragično-grotesktni karakter. Uistinu smo preživjeli ogromnu povijesnu šalu. I to bi bio taj drugi smisao tog pojma šale. Mogli bismo možda kazati čak i vica. Dugo sam se dvoumio između ta dva pojma.« Ne odjekuju li nam aktualnošću na bolno prepoznatljiv način Kunderine riječi izgovorene prije ohoho godina?

No drama je bila poprimila novi oblik. Iz fikcije inspirirane stvarnošću prešlo se u stvarnost nalik fikciji. U listopadu je 2008. godine češki časopis Respekt objavio izvješće čehoslovačke komunističke policije datacije 15. ožujka 1950., a kojim se obznanjuje da je Kundera prijavio stanovitog Miroslava Dvoračeka koji potom bi osuđen na dvadeset i dvije godine zatvora. Taj je upitan dokument izdao Češki institut za studij totalitarnih režima. I to ne bi šalom. Milan Kundera kategorički je zanijekao činjenice izjavivši da je strašno šokiran takvim optužbama, podržao ga je češki povjesničar Zdenek Pesat, a u obranu češkog pisca svjetske slave stala su i četiri dobitnika Nobelove nagrade za književnost: J. M. Coetzee, Gabriel García Márquez, Nadine Gordimer i Orhan Pamuk. I sve to ne bi šalom, kamoli vicem.

No danas su te osude miljama iza autora koji se sa književnog Olimpa može tek sažaljivo osmjehnuti nedobronamjernim šaljivdžijama, odmahujući sabranim djelima objavljenima u dva sveska (I.: Smiješne ljubavi, Šala, Život je drugdje, Oproštajni valcer, Knjiga smijeha i zaborava, Nepodnošljiva lakoća postojanja + II.: Besmrtnost, Polaganost, Identitet, Neznanje, Jacques i njegov gospodar, Umjetnost romana, Iznevjerene oporuke, Zavjesa, Susret) pod zajedničkim nazivnikom Djelo, gdje umjesto uobičajenih biobibliografskih kilometarskih dodataka nailazimo na koncizni uvod koji potpisuje autorov prijatelj, i sam romanopisac i esejist te njegov najbolji poznavatelj Kanađanin François Ricard koji se usredotočio isključivo na Kunderina djela, njihovu genezu, kontekst, popis izdanja i recepciju, tako da se ovo izdanje s obzirom na ogoljelost kritičkog aparata smatra i svojevrsnom anti-Plejadom, no kako bi i bilo drugačije ostaje li se vjeran Kunderinom principu po kojem je isključivo djelo bitno.

Romani i kratke priče te eseji objavljeni su u onom obliku koji je odobrio sam autor, kako tekstovi prevedeni s češkoga na francuski jezik tako i oni izravno napisani na Molièrovom jeziku a koji zauzimaju veći dio drugog sveska, tako da je stilistička usklađenost ovoga diptiha besprijekorna. Neki zlurado tvrde da je Kundera promijenivši jezik bitno oslabio. Francuski u Kunderinom prijevodu (francuskim državljaninom postaje 1981. godine) odlikuje ista ekonomičnost, preciznost i jasnoća kao što je slučaj i kada razmišlja i piše na francuskome na koji je prešao romanom Usporavanje 1995. godine, no ono što se više od samoga jezika izmijenilo možda je zrelost njegove svijesti. Autor stari sa čitateljem, a stariti znači udaljavati se. Od osjećaja, domovine, naposljetku pisma kojeg se stavlja na kušnju, kojemu se preispituju forme, oblikovanjem novoga, kritičkoga pisma što Kundera naziva „romanesknom meditacijom”. Tako da s vremenom, kako se naslovi nižu, meditacija postepeno preuzima vodstvo nad romanesknim. Kunderina meditativna tetralogija: Umjetnost romana, Iznevjerene oporuke, Zavjesa i Susret, eseji su koji prizivaju želju za čitanjem odnosno slušanjem djela o kojima piše, istovremeno i slaveći i oplakujući njihovu beznadnu usamljenost. Romanopisac u duši razotkriva mehanizme svoga poslanja: »Lirska se duša uvijek identificira s vlastitim osjećajima. Tako da je protulirski stav sumnjičavost kako naspram vlastitih tako i prema tuđim osjećajima. Uvjerenje je to da je ono što mislimo o sebi i ono što smo u zbilji udaljeno nesavladivim razdaljinama, ponori dijele ono čemu težimo ili mislimo da jesmo i ono što uistinu jesmo. Sagledavati to razilaženje znači svladati lirski privid. Obuhvatiti taj pomak umijeće je ironije. A ironija je perspektiva romana.«

Kunderin je devedesetičetverogodišnji životni roman posut i ironijama, povijesnim, političkim, kada ga drugi pokušavaju učiniti likom njegove vlastite priče, one koju pak drugi, puni respekta, uzdižu na najviše police. I u toj životnoj uravnoteženosti ničega neobičnog, odmahnuvši tek uzgred: »To se uvijek događa u životu: zamišljamo da igramo određenu ulogu u nekoj predstavi niti ne sluteći da nam je diskretno izmijenjen dekor tako da moramo, bez trunke sumnje, zaigrati u nekoj drugoj«, uzvraća autor s one police koja je, uspregnemo li se svim silama, pa i nama smrtnicima doseziva. Ali tek u onoj mjeri da se nanovo dohvaćamo njegovih romana i eseja koji nas podsjećaju da život nije tek bezazlena šala iako je satkan od materijala koji nas nerijetko kad, sad od sreće sad od jada, prisiljavaju da se, sad razgaljeno sad grčevito, smijemo do suza.

RIP