Operacija Limonov

Književni projekt francuskog pisca Emmanuela Carrèrea kratkog i zvučnog naslova Limonov uzbudljiv je koktel živopisnih scena, tankoćutne psihologizacije i panoramskog nadlijetanja političkih i socijalnih previranja u protekla pola stoljeća koliko traje bjesomučna jurnjava kroz život Eduarda Venjaminoviča Limonova. Maraton od petstotinjak stranica književnog karusela na nuklearni pogon zlatnim je lovorikama pozdravio i žiri ugledne francuske književne nagrade Renaudot. Uistinu postojeća persona utjelovljivala se sad kao vođa ulične bande u rodnom Karkovu, sad kao klošar vucarajući se njujorškim ulicama, pa majordom prebogatom Amerikancu, a predstavljajući svoje egzistencijalne i putene podražaje opisane u knjizi Ruski pjesnik preferira krupne crnce u kostimu pisca, odnosno uniformi Crvene armije kojom bi se ogrnuo prilikom televizijskih ukazanja, na pariškoj je sceni osamdesetih prošlog nam tisućljeća katapultiran u književnu zvjezdanu orbitu.

PJESNICI PAKLA

Tada je i zasađeno sjeme knjizi u kojoj se autor ne trudi prikriti fascinaciju i likom i djelom čovjeka kojeg je presadio u svog književnog junaka, no pritom se ne snebiva prokazati nemalo duboke moralne ponore u koje isti nerijetko kad znade poprilično gadno zaglibiti. I dok Limonov, uzbudljiva književna zvjerka pariškim salonskim skribomanima reži na režime, dotle Carrère svoju karijeru plete kao radijski novinar pa ga prilikom izlaska Limonovljeva romana Dnevnik gubitnika, došavši po njega na motoru, i intervjuira. Susretali bi se potom povremeno po gradu i na tulumima: »Ovlaš bi se pozdravili, izmijenili koju. Meni je bio strašno markantan, dok za njega, mislio sam si, mora da sam bio gotovo pa nevidljiv. Stoga sam i bio tako iznenađen kad sam ga u Moskvi nanovo vidio nakon dvadeset i pet godina, i što se savršeno sjećao okolnosti našeg susreta, radijske emisije pa čak i motora. – „Crvena Honda 125, jel tako?” Baš tako.«

Do ponovnog susreta dolazi tijekom Carrèrova boravka u ruskoj prijestolnici u kojoj se zatekao da bi prikupio materijal za reportažu o ubijenoj novinarki Ani Politkovskaji. Preciznije, tijekom komemoracije u spomen žrtvama moskovskog kazališta Dubrovka, kada ga okruženog tjelesnim čuvarima kao da je šef mafije prepoznaje među tristotinjak osoba koji su došli oplakivati svoje tragično stradale. Kada ga prepozna osvjetljenog tek plamenom voštanice Carrèru se počinje downloadirati pozamašni dosje od petstotinjak stranica pretočen u knjigu Limonov koju objavljuje pariški nakladnik P.O.L: »Nije bio loš taj njegov roman, a autor kad biste ga sreli ne bi razočarao. Tada smo bili navikli da sovjetski disidenti budu ozbiljni, bradati i loše odjeveni, stanovali bi u malim stanovima napućenim knjigama i ikonama gdje su provodili noći pričajući o spasenju svijeta pravoslavljem, a odjednom smo imali posla sa sexy tipom, lukavim, zabavnim, koji je djelovao poput mornara na proputovanju i rock zvijezde. Bilo je to u punom zamahu punka i on je u zvijezde kovao Johnnyja Rottena, vođu Sex Pistolsa, a bez pardona Solženicina nazivao starim glupanom. Bilo je osvježavajuće, to new wave disidentstvo (...)«

No tijekom tih četvrt stoljeća Limonov je nastavio sa svojim preobražajima koje Carrère minuciozno skicira prateći ga te nas ukrcavajući u vrtoglavu vremensku kapsulu koja se strmoglavljuje u stopu sa Limonovim koji je bez skrupula gazio ljudskim zgarištima humanosti. Primjer je pobratimsko druženje, i dokumentarnim snimkama ovjekovječenim, s Radovanom Karađićem, na sarajevskim obroncima s kojeg su ti pjesnici pakla gospodarili sudbinama. Pišući knjigu Carrère je gotovo odustao od nje odgledavši tu snimku šamarčine zdravom razumu, te je pauza potrajala kojih godinu dana dok se ipak nije odlučio nastaviti vrtjeti svoj film o tom raštimanom kameleonu Limonovu koji zaogrnut crno-smeđim plaštem danas predvodi Nacional-boljševističku stranku (»Stari karizmatični šef mladih desperadosa«), ali i sparing partner Gari Kasparovu u političkoj partiji koju kao opozicija vode protiv, u ruskoj obrani iz mandatnog igrokaza u igrokaz sve vještijeg, tek prividno pritajenog gospodara Kremlja.

ANATOMIJA RISKANTNE PARTIJE

Kako pratimo Limonovljev šprint kroz vlastiti život o kojem uredno izvještava iz knjige u knjigu a koje Carrère svesrdno preporuča, tako se, dok se u pozadini kao u davnodobnim hollywoodskim filmovima odvrće krajolik koji je tu da bi simulirao obijesnu vožnju, pred nama odmata europski, ruski, euroazijski povijesni i politički karusel, pa se čini da razjareni protagonist zapravo već peto desetljeće uporno mahnito tapka na mjestu samo kako bi održao kakvu-takvu ravnotežu, dok je povijesna traka pod njim ta koja se sve ubrzanije vrti, i to ne baš u najboljem smjeru. Može se nastaviti održavati ravnoteža i u teškim okolnostima pa i jako teškim pa i sve težim, može, no za to treba imati zdravo srce. Odnosno, za početak ustvrditi ima li tog srca uopće.

Ovaj ozbiljan književni kirurški zahvat kojeg se prihvatio Emmanuel Carrère čita se kao romansirana biografija, lucidni politički podsjetnik i intimni dnevnik, dnevnik pisanja i svjedočanstvo vremena, a produbljivanju percepcije doprinosi i paralelni slalom kojeg vozi uvodeći i nešto manje skliske dionice vlastita života. Ne podrhtavajući strpljivo je secirao dokumentaciju, uspomene, slutnje, saznanja i književne materijale te prišivao organ po organ uvjerljivo iscrtavši Limonovljev život sa toliko života. Epizoda je tu mnogo, čovjek je to koji nikada nije trpio epizodne uloge koje bi mu život ipak gdjekad servirao. Tako mu je, recimo, vazda na meti taštine kolega ruski disident, Nobelom ovjenčani Josif Brodski, a i prema Vladimiru Nabokovu isto je tako prepun nježnosti, čitamo u Dnevniku gubitnika: »Snivam o silovitoj pobuni. Nikada neću postati Nabokov, nikada neću na dlakavim anglofonim nožicama trčkarati za leptirima po švicarskim proplancima. Dajte mi milijun kojim ću kupiti oružje i podići ustanak u bilo kojoj zemlji! « Čovjek se kroz sva ta desetljeća galopirajući uzduž i poprijeko nije pomaknuo s mjesta. Danas je Eduard Venjaminovič Limonov na čelu vlastite Nacional-boljševističke stranke, profesionalni je revolucionar, inženjer urbane gerile. I nije (samo) lik iz knjige. Iako možda, jer predsjednički je kandidat na nadolazećim izborima, već piše onu u kojoj igrajući jednu od opasnijih partija života matira simultankama strašno vičnog bivšeg, a vjerojatno i budućeg prvog igrača Rusije. Šteta samo što Emmanuel Carrère neće biti uz njega da mu nadopiše uvjerljiviji svršetak.

2011., in: Forum tm ; Pariški transkripti

*

*