Philippe Videlier : Nepodmitljivi Alžir ili Pisac Boualem Sansal u živom pijesku Igre oko granica (1/4)
- Philippe Videlier
- il y a 1 jour
- 13 min de lecture
Dernière mise à jour : il y a 6 heures
Boualem Sansal
“Nije nikakvo iznenađenje, alžirski predsjednik u odlasku, Abdelmadjid Tebboune, ponovno je izabran u nedjelju, 8. rujna za drugi mandat. Prema izbornom tijelu, g. Tebboune je dobio 94,65 % glasova. (…) Francuski predsjednik, Emmanuel Macron, uputio je gospodinu Tebbouneu svoje 'najživlje čestitke' povodom njegovog ponovnog izbora, ističući 'izuzetan odnos koji ujedinjuje dvije zemlje unatoč krizama koje se ponavljaju.'“
Le Monde (Pariz), 8. rujna 2024.
“Kad je stigao u Alžir prošle subote, 16. studenog, prema našim informacijama pisca Boualema Sansala policija je uhapsila.”
Marianne (Pariz), 21. studenog 2024.
“Ali iz kojih su razloga alžirske vlasti uhapsile Boualema Sansala, alžirskog Francuza naturaliziranog 2024., rođenog u Theniet El Hadu (Tissemsilt), čiji je otac bio marokanskog podrijetla? (…) Sa stajališta Alžira, Sansalove izjave su granica koju nije trebalo prijeći. Crvenu liniju koja bi ga mogla stajati optužbi za 'podrivanje nacionalnog integriteta', kako to određuje alžirski kazneni zakon.”
El Watan (Alžir), 24. studenog 2024.
❦
Tlemcen, mjesto od velikog interesa
Nekoji put je, na određenim mjestima, bolje posljednju riječ prepustiti vojsci i njihovim nalogoprimcima. Složit će se s time svi generali, pukovnici i lanac njihovih podređenih, a ponaosob oni koji tokom šest desetljeća upravljaju alžirskim životom, s usponima i padovima te zemlje. "Bolje je", znamo, ima dvojako značenje. Može značiti mudrost, ali i oprez.
Svatko tko odluči da na ovaj ili onaj način, pišući ili govoreći, nanese uvredu teritorijalnoj cjelovitosti Alžira – magrebske zemlje smještene na sredozemnoj obali između bratskog Tunisa na Levantu i Maroka na Zalasku – može se izložiti strogoći zakona i potpasti pod članak 87A Kaznenog zakona koji predviđa smrtnu kaznu ili barem doživotni zatvor. Stoga se to ne preporuča. Prije četvrt stoljeća, u Alžiru je, Kralj Ubu, Jarryjev komad, preveden na arapski, no nije se našla nijedna dvorana da se izvede.
Tko god se olako, neupozoren, bez govorničkih mjera opreza, krene šaliti na račun rastezljivosti alžirsko-marokanske granice, jer ga je škola loše istesala ili je nabio sedamdeset i pet godina života, neka se prebroji zbog rizika da bez prethodne najave na dulje vrijeme bude povučen iz prometa. I hopla, evo ti ga u tamnici, u ćeliji-samici na dnu hodnika. I bilo bi ljudi koji na to ne bi jauknuli, njih ima više nego što zamišljamo, budući da je, makar hipotetski, ozbiljno ovaj povrijedio nacionalni osjećaj.
Što se tiče granice koja dijeli Alžir i Maroko, Topografska služba 19. Armijskog korpusa 1877. izradila je kartu u mjerilu 1/200 000, a nema toga koji bi doveo u pitanje njenu kompetenciju. Bila je to jasno čitljiva karta s linijom crvenih križića za označavanje granica, a oni su se u nasumičnom cik-caku spuštali od Sredozemnog mora do Jebel Sidi-Labeda. Postojala je također, sva naopako, karta sastavljena shodno potrebama glavnog štaba nakon sporazuma o razgraničenju od 18. ožujka 1845., pod nadzorom vođe eskadrile Edmonda de Martimpreya, nasljednog grofa, sansirovca po obrazovanju, kartu potpuno naopaku jer je orijentirana od juga na vrhu prema sjeveru na dnu, što boli oko i zbunjuje razum, ali je to karta s prednošću jer donosi dvostruke legende, na francuskom i arapskom, kako bi jamčila točnost lokacija i dogovor obiju strana. Ovome dodajmo opću kartu Alžira proširenu na "Marokansko carstvo" i "Regentstvo Tunis", nacrtanu prema dragocjenim, akumuliranim dokumentima Ministarstava Rata i Mornarice a na kojoj se pojavljuje točkasta linija "prirodnih oboda Alžira”.
Dakako, jedan je problem ostao, naslijeđen iz davne odnosno više nego davne povijesti, a o kojem je opširno govorio kapetan de Mas Latrie iz 9. topničke pukovnije u Castresu 13. veljače 1909.: "Moj generale, počeo je (jer se prvo obratio svojim galoniranim kolegama), geološke i zemljopisne studije pokazuju da Maroko, daleko od toga da je regija koja se razlikuje od Alžira, u njih ne spada, nego predstavlja njegovo prirodno proširenje." Očito, ova ishitrena formulacija, nedvojbeno rizična, mogla bi izazvati polemike ako se uzme u obzir da je shvaćanje Maroka kao prirodnog produžetka Alžira sumnjivo. Moglo bi biti uvreda marokanskog nacionalna duha, osobito kad ga iznose sumnjivi ljudi.
Kakav je još jedan kolonijalni časnik višeg čina, stanovnik Strasbourga koji se dugo isticao među Zouavima, general Luzeux, koji je, tada već umirovljen, svoju knigu posvetio pitanju Naše politike u Maroku 1903. godine. Smatrao je da na to ima pravo, "budući da je šesnaest godina bio član stalnog tijela Oranske pokrajine“ koje se bavi "očuvanjem integriteta i sigurnosti naše francusko-marokanske granice". Naravno, pod francusko-marokanskom mislio je na alžirsko-marokansku: poznatu granicu utvrđenu konvencijom iz 1845. godine. Časnik je prepričao kako se je famozno iscrtavanje nametnulo nakon žestoke bitke kod Islyja koja je donijela pobjedu maršalu Bugeaudu nad marokanskom vojskom i emirom Abd el-Kaderom. Abd el-Kaderom ben Mahhi ed-Maskarom?! Upravo njim! Ostavimo si ga na pameti.
Sitničavi autor Arapske gramatike (alžirski idiom) za upotrebu vojske i civilnih službenika Alžira, objavljene u Alžiru i Konstantinu, odvažio se na istraživanje života tog junaka a s hvalevrijednim ciljem “da se u pogledu njega ponovno uspostavi (makar naše nacionalno samoljublje tu ponekad i trpjelo) „činjenična istina”. Abd el-Kader, njegov politički i vojni život, bio je posvećen trenutačno najvišem autoritetu, maršalu vojvodi od Malakoffa, rođenim imenom Aimable Pélissier, generalnom guverneru Alžira, koji je još jučer bio okrutni časnik zapovjedavši trupama u krvavoj bitci u dolini Wadi Isly protiv Marokanaca i Abd el-Kadera. Brinući se o kronologiji, autor je priču otvorio emirovim rođenjem. Njegova je obitelj, rekao je, "podrijetlom iz Maroka i tek se nedavno bila nastanila u Alžiru." Ova opaska, usput, bila je vrste da vrijeđa alžirski nacionalni osjećaj. To više što je izjavu potkrijepio precizirajući da je tek emirov djed, Moustafa ben Mohammed ben Mokhtar, svoj douar bio prevezao u Oransku pokrajinu. „Unatoč kratkom vremenu koje je ova obitelj provela u zemlji, nije trebalo dugo da tu stekne značajan utjecaj.” Ono što je uslijedilo potvrdilo je apsolutnu ispravnost ove napomene.
Utoliko što i danas portret emira Abd el-Kadera, u zlatnom okviru, na zidu odmah iza leđa Abdelmadjida Tebbounea, predsjednika s 94,65 % glasova, promatra redovite sastanke Visokog vijeća sigurnosti. (Slika je kopija originala, ulja na platnu koje je u Carigradu 1864. godine naslikao Stanisław Chlebowski, a kupio vojvoda Henri d'Orléans duc d'Aumale i i čuva se u dvorcu kod Chantillyja.)
Ipak, u Wadi Islyju, sredinom kolovoza 1844. godine, bataljuni 48. navalne linije, čete 3. lake infanterije, eskadroni spahija, afrički strijelci, topnička oruđa i tutti quanti pod cijenu mnogo krvi razbili su vojsku marokanskog sultana. Započeta u osam sati ujutro, bitka se završila u podne, ostavivši u protivničkom taboru mnoštvo ubijenih, ostavljenih gdje su i pali. Kao trofeje, fregata na parni pogon L'Orénoque prevezla je iz Orana u Toulon stijegove, zastave, suncobran i prinčevski šator sina marokanskog sultana, s tepisima, sofama, ukrašenim namještajem itd., ratnim plijenom koji je prvo morao prevesti na leđima četrdeset mazgi. „Spahije su pljačkale s užitkom; pronašli su veliku količinu zlata u quadruplima iz Španjolske”, objavile su novine. Maršal Bugeaud, zadovoljan tim činjenicama, u svom je izvješću napisanom na bivaku napisao: "Marokanci su na bojištu ostavili najmanje osam stotina mrtvih... Bitka kod Islyja je, po mišljenju cijele vojske, konsekracija našeg osvajanja Alžira; također, ne može a da uvelike ne ubrza okončanje naših sporova s Carstvom Maroka." Doista, ono što je proizašlo iz ovoga i drugih popratnih pojava, bio je takozvani Sporazum Lalla-Marnia, napisan "na francuskom teritoriju odmah blizu granica", koji je završavao, iznad potpisa opunomoćenika, rečenicom: "Neka Bog uzmogne poboljšati stanje stvari u sadašnjosti i budućnosti!" Kako nastavak do današnjeg dana pokazuje: od toga neće biti ništa.
Unatoč tome, korisno je prisjetiti se onog što je stajalo u članku 1. Sporazuma kako je bio otisnut u Bulletin des Lois u Parizu : “Dva opunomoćenika složila su se da će granice koje su ranije postojale između Maroka i Turske ostati iste između Alžira i Maroka“. Maroko i „Turska” su dakle bili susjedi? imali zajedničku granicu?? To je moglo i može laskati nacionalnom osjećaju Turaka, osobito današnjih dana. Alžir, shvatili smo, a možda i nad tim zaplakali, prije francuske invazije 1830. godine bio je samo krajnji dio Osmanskog Carstva zvan "Regentstvo Alžira" ili "Barbarija". O tome svjedoči zemljopisna karta barbarskih
obala, objavljena 1816. godine, u doba debelog kralja Luja XVIII. Spomenuta Barbarija bila je podijeljena na "Kraljevstvo Tripoli", ono je najistočnije, na "Kraljevstvo Tunis" i "Kraljevstvo Alžir", a potonje podijeljeno na dvoje: "Namjesništvo Levanta", s Constantineom, gdje teče Rumel, i "Namjesništvo Zalaska sunca", od grada Alžira do Maroka. Na njoj prepoznajemo imena u njihovoj drevnoj ili nepromjenjivoj transkripciji: Shersel (bivša Caesarea), Mustiganim, Mascar, Arzeu, Oran, Tremecen , Ned Rome… Crvena crta (alžirska strana) zajedno s plavom crtom (marokanska strana) jasno je definirala razgraničenje. Na jugu se protezala pustinja, opisana kao "Zemlja datulja". Kasnija karta, objavljena 1830., u godini kada su Francuzi zauzeli Alžir, makar ne znamo kojeg je mjeseca bila tiskana, što bi bio zanimljiv podatak budući da se ova karta Barbarskne države sama sebi želi "da bude od koristi operacijama Francuske vojske u Africi“. Između ostalih posebnosti, ona uključuje plan grada Alžira i njegove luke gdje i označuje točku iskrcavanja Španjolaca u srpnju 1775. pod Oreillijevim vodstvom te točku iskrcavanja Karla V. u listopadu 1541. U tim lapidarnim podsjetnicima sažete su široke perspektive koje bi bilo pogrešno zanemariti (makar ponekome i zagrebale po nacionalnom osjećaju).
O previše zaboravljenom pohodu Alejandra O'Reillyja, plemenitaša po bogatstvu, španjolskog grofa, po rođenju Irca, na Alžir, u njegovo vrijeme postoji osmanski zapisnik, sročen na osmanskom turskom, kojeg je na arapski preveo g. Mohammed ben Moustafa, a s arapskog na francuski Alberta Devoulx, član osnivač Alžirskog povijesnog društva, kustos arapskih arhiva (ovaj rijedak dokument bio je u vlasništvu Alžirske knjižnice i valja se nadati da je još tamo). O O'Reillyjevoj ekspediciji, koja je završila fijaskom, nećemo puno razglabati iz straha da se ne pogubimo. Što se pak tiče osmanskog dokumenta koji baca drvlje i kamenje po bezbožnim Španjolcima, "najogorčenijima od naših neprijatelja", u njemu piše da su oni htjeli iskoristiti poljuljanu situaciju: "Neredi i nemiri su se, naime, događali u našoj zemlji, na svim stranama i na svim mjestima, bilo zbog pobune Arapa i Saharaca, bilo zbog neukosti Kabila, njihove nelojalnosti i njihovih izdaja. Nadalje, većini podanika manjkali su žar i revnost." Ne želim ovim naljutiti nikoga, znam da bi ovi reci mogli dirnuti u ukupne osjećaje časti Arapa, Kabila i Saharaca - ukratko Alžiraca - koji su tada nastanjivali ovu najudaljeniju pokrajinu carigradskog sultana.
I rasprava o prirodi i podrijetlu naziva Barbarija i barbareskan, koliko god poučna, odvela bi nas predaleko. Prisjetit ćemo se, za pouku sadašnjim generacijama, samo dvije povijesne činjenice koje se ne smiju ispustiti iz vida. Prva se odnosi na Barbarosse, slavne gusare Sredozemlja Aroudja i Khaïr-ed-Dina koji su Alžir pretvorili u svoje sklonište, bili rodom s Lezbosa i pod svojim zapovjedništvom imali Turke. Čini se da su gusari ovaj dio sredozemne obale na koji su bacili oko nazivali Djazaïr-el-Greub, što znači Otoci Zalaska. Sjedilački Alžirci su te gusare na velikom glasu zbog svireposti pozvali kako bi ih štitili od gramzivih Španjolaca. Bez odlaganja, lukavstvom i surovošću, Baba Aroudj, po jezičnom izobličenju poznat kao Barbarossa, monopolizirao je vlast u Alžiru, svu vlast, i u njoj se oslanjao samo na Turke, svoje vojnike odjake, isključujući svakog starosjedioca. Vjerojatno bi u ovoj diskriminaciji bilo i te kako uvredljivog za alžirsku nacionalnu gordost. Jer kako izvješćuju najstarije kronike:
"Narodu nije trebalo dugo da osjeti težinu tiranije i ugnjetavanja svog novog kralja. Ovaj princ je davao zadaviti sve za koje je sumnjao da su mu neprijatelji, ili bolje rečeno, sve one kojih se bojao; a svi su bili njegovi neprijatelji." (Ovo je objašnjeno u djelu Povijest kraljevstva Alžira koje je prvotno objavljeno u Amsterdamu s datumom 20. prosinca 1724. godine, od autora M. Laugiera de Tassyja, povjerenika mornarice Njegovog Najkršćanskijeg Veličanstva u Holandiji.) Aroudj Barbarossa, međutim, loše završava. Godine 1518. zarobili su ga Španjolci u predgrađu Tlemcena i dali mu odsjeći glavu. Drugi tvrde da se to zbilo prije u blizini Rio Salada, treći u blizini Oujde, u svakom slučaju na graničnom području između Maroka i Alžira, ali zbog veće jednostavnosti, povijest je zapamtila: "u Tlemcenu". Barbarossina odsječena glava odnesena je u Oran, zatim u Španjolsku kako bi tamo bila izložena. Žestoko i pol. Nakon njega, na red je došao njegov brat Khaïr-ed-Din, postao gospodar Alžira i paša.
Drugi događaj koji ne treba zanemariti odnosi se na veličanstvenog pisca Michela Cervantesa, neusporedivog Španjolca Don Miguela, autora Cervantesa Saavedre, koji se nakon svojih vojnih avantura i prije vjetrenjača na pet godina našao u zarobljeništvu i kao rob u Alžiru između 1575. i 1580. Bio je 26. rujna kada su galiju El Sol, koja se vraćala iz Napulja, napali turski gusari kojima je zapovijedao Albanac, odnosno Grk, nadimka Hromi. Cervantes je bio na brodu i među zarobljenicima koji su odvedeni u ropstvo.
“Na galiji Le Soleil, čije je blještavo ime imalo kao sjenu moju sudbinu, uzalud sam se borio protiv propasti koja nas je sve zadesila... Osjetio sam užasnu težinu tuđeg jarma”, napisao je zatvorenik kad je njegova malodušnost dosegla dno. Patnje, duševne i tjelesne muke koje je podnosio u Alžiru, a već nije mogao koristiti jednu ruku od hica iz arkebuze, bile su dovoljno velike da razbjesne Kastiljce i, šire, zaljubljenike u književnost, na sam njihov spomen. Cervantes se s prisilnog boravka u Alžiru vratio oronuo.
“Ako se ikada vratim u Španjolsku, uputit ću apel Filipu II. protiv ropstva”, obećao je. To nije imalo trenutačno djelovanje. Međutim, mora se imati na umu da se svaka gesta, koliko god skromna bila, protiv nepravde, svaka izgovorena riječ, dodana drugim, može imati težinu općem razvoju Povijesti. Inače bi nam preostao samo očaj. U Alžiru postoji stela posvećena Cervantesu, u staroj četvrti Belcourt gdje je odrastao Albert Camus, na mjestu zvanom "Cervantesova špilja", jer se tvrdi da se tu skrivao, s četrnaest drugova, za vrijeme bezuspješnog pokušaja bijega. Ispred špilje stoji spomenik od trošnog kamena, izjeden solju od prskanja mora, a na taj spomenik pričvršćena je stela koja izvještava o prvoj spomen-ploči ovdje postavljenoj 1887., o bisti književnika svečano otvorenoj 1894. – jedne nedjelje u lipnju uz zvukove Filharmonije Bab-el-Oueda i Mustafine Afričke –, ovo mramorno poprsje, koje je isklesao g. Lucien, iz Alžira, bila je kopija djela izloženog u Nacionalnom muzeju u Madridu. Godine 1926. oko spomenika je formiran trg. (Treba napomenuti da se od mjesta sada odustalo.)
U Oranu, gdje Cervantes nije živio (ali je navodno kroz njega prošao), i gdje se nastanio velik broj Španjolaca, u svibnju 1905. održane su izvanredne svečanosti njemu u čast, da se na odgovarajući način proslavi tristogodišnjica objavljivanja Don Quijotea. Među inicijativama vrijednim spomena, noćni mimohod s bakljama, jer je rijetkost, a možda i jedinstveno, da pisac dobije takvu apoteozu: vojnu glazbu 2. Zouvaea, noubu Strijelaca, fanfare Oranežana, okupljenih oko “svjetlećeg transparenta” na kojem je pisalo "Čast Cervantesu!" Jesmo li ovo vidjeli igdje osim u Oranu? A tokom mimohoda ljudi su uzvikivali: "Viva Cervantes!" Ludilo!
Povijest ili legenda kažu da je nakon jednog od neuspješnih pokušaja bijega u Oran, svemoćni alžirski dey osudio Cervantesa na smrtnu kaznu od dvije tisuće udaraca bičem. Izbjegao je obećanu smrt cvilećim se glasom žaleći na čitave oblake uši koje su se hranile kožom njegovih leđa i nisu im mogle odoliti. To je zarazilo smijehom, toliko zaraznim i razložnim da je razveselio i samog deya, i tim je smijehom Cervantesov život bio spašen. Pod ovim okolnostima i s ovakvom pozadinom, možemo li zamisliti alžirsku vlast, s dalekim nasljeđem deya i njegovih janjičara, kako osuđuje pisca na neku sličnu kaznu zato što se ostavio općih mjesta, prešao nametnute granice, posumnjao u neku nasumičnu liniju, i time navodno nasrnuo cjelovitost alžirskog teritorija. Izlika je, moglo bi se reći, vrlo prozirna, a optužba nespretna.
No, tokom ispraznih i strastvenih rasprava, punih drskosti i samodopadnosti, vidjeli smo kako se nadimlju jedra tobožnih argumentacija gdje se očigledna odanost moćnima miješa s odvratnošću prema onima prezirateljima reda i religije, onih koji osujećuju da se uvijek profitira. Čak su u pomoć pozvali razdražene duhove velikih Starih, Abd el-Kadera i Messali Hadja. Zašto, ako se bolje razmisli, ne i Baba Aroudju, poznatog kao Barbarossa? Pitamo se. I zašto u tom kontinuitetu ne spomenuti vođe koji su u FLN-u nazvali klan Tlemcenski ili Oujdski klan, Boumédiènea, Boutefliku? (Da ne spominjemo da je, među ostalim kvalitetama, Bouteflika, poslanik Tlemcena, ministar i dugogodišnji predsjednik, bio rođen u Maroku i fizički djelovao – iako u umanjenom mjerilu – kao rođak Omara Sharifa.)
Dok se za granicu koja Maroko dijeli od Alžira mora priznati da je u različitim vremenima, periodički se vraćajući, sijala razdor između dvije zemlje.
Nekoliko godina šepavo prevladavao je status quo. Iako su na prijelazu stoljeća od onog u proteklo bili organizirani izleti s obje strane granice, do maslinika Oujde, vlakovima Zapadnog Alžira preko Lalla-Marnije i Tlemcenskim diližansama do islyjskog bojišta.
Nije si, dakle, potrebno otežavati život opravdanjima, vraćati se sve do Messalija Hadja, lika oca zaštitnika modernog alžirskog nacionalizma, koji nosi bijelu bradu i fes uglednika, pokrivalo slično onom dvojice Dupondta u Faraonovim cigarama, isti onaj profesora Ahmeda Rassima Beya u Misteriju Velike piramide koji je oduševljavao djecu. Messali Hadj iz Tlemcena?! Da, točno: iz Tlemcena, bivše prijestolnice kraljevstva tog imena, kako je napisao opat Bargès, profesor hebrejskog na Sorboni, koji je tamo boravio 1846. godine.
Da, istina je, Tlemcen je mjesto od velikog interesa. Ne samo zato što je Barbarossa tamo propao, Messali tamo rođen, već zato što je tu postojalo, a možda i dalje postoji, izraelitsko groblje koje datira iz vrlo davnih vremena, nadgrobno kamenje ugravirano hebrejskim slovima: "Ovo je grobnica rabina R. Jehoudaha Sasportasa, koji je umro 252. godine" (1492.) i također: "Ovdje je grob onoga koji je bio naš ponos... velikog rabina Ephraima Ankowe ... Predaja je naših očeva da je umro godine 202. (1442.)… Neka nas njegova zasluga štiti…" (Rabin Ankowa ili Aln’Kaoua ili Al-Naqawa bio je sin rabina koji je živ spaljen u Toledu tokom neizrecivih progona 1391.). Time se Tlemcen mogao ponositi, osim s Messali Hadjom, naravno.
Možda je bio iz Tlemcena, Messali Hadj – Sid el-Hadj, Zaïm, govorili su njegovi pristaše s poštovanjem –, možda je ondje i pokopan, njegovo tijelo vraćeno je u domovinu, ali umro je protjeran u egzil u l'Oiseu, u kontinentalnoj Francuskoj, cijelo vrijeme pod policijom zaštitom jer su mu tu FLN-ovi ljudi radili o glavi. FLN-ovi ljudi čak su na njega bacali četvrtaste granate, Messalija, u dvorcu Toutvoie u Gouvieuxu gdje se nastanio. Messali se zbog toga gorko požalio Bourguibi, Tunižaninu, zamolivši ga još u travnju 1961. za zagovor, "u ime dobrostivog i milosrdnog Boga", da "zaustavi prolijevanje krvi između djece iste domovine". Mora se reći da se ljudi iz FLN-a i MNA međusobno nisu štedjeli. Išli su jedni na druge u slumovima, svratištima i maurskim kavanama noževima i strojnicama. Nitko više nije brojao leševe između dvije frakcije, frontista i mesalista. Tako da se, kada su frontisti izašli iz svega krvavih ruku, pobijedivši u cijelosti, s Messalijem Hadjom, iz Tlemcena, postupalo kao izdajnikom. Preostalo mu je da se drži pristojno. I doista držao se podalje od opasnosti. (Ni među frontistima nije išlo bog zna kako ako se prisjetimo tužne sudbine Abbanea Ramdanea, zadavljenog u Maroku, na putu od Tangiera do Oujde, od strane razbojnika podlih nagnuća a i, vjeruje se, uz politički pristanak Boumédiènea i Bouteflike). Ali ostavimo to.
Jer, afera s alžirsko-marokanskom granicom konačno je oživjela u razdoblju kada je borba za nezavisnost Messaliju Hadju iskliznula iz ruku i prešla u one FLN-a, kojeg su ubrzo poduprli Tunis i Maroko. Tajni dogovor iz srpnja 1961., odobren u Rabatu od strane Njegovog Veličanstva Hassana II., marokanskog kralja, i Njegove Ekselencije Ferhata Abbasa, predsjednika privremene alžirske vlade, odredila je da će među braćom prijateljski biti rješavani neriješeni sporovi, naime "teritorijalni problem postavljen razgraničenjem koje je Francuska proizvoljno nametnula između dviju zemalja“. Zbog toga se, riječ po riječ, stvar kvarila i, pretvorivši se u otrov, godinu dana nakon alžirske nezavisnosti, u listopadu 1963., došlo je do onog što je nazvano Ratom pijeska po oružanim sukoba u saharskom području za koje su se Boumédiène i Bouteflika bojali će im ona progutati budućnost.
S francuskoga preveo Nenad Popović
❦
