Philippe Videlier : Nepodmitljivi Alžir ili Pisac Boualem Sansal u živom pijesku Igre oko granica (3/4)
- Philippe Videlier
- il y a 1 jour
- 13 min de lecture
Dernière mise à jour : il y a 11 minutes
Jackie Kennedy u Maroku
Rat pijeska
Počelo je s bunarom, pojilištem ili dva, četiri stotine kilometara južno od Colomb-Béchara, otprilike, na cesti za Tindouf gdje završavaju i Alžir i Maroko, gdje se otvaraju Mauritanija i španjolska Sahara, a u knjigama Saint-Exupéryja zvao se Rio de Oro.
Počelo je tamo, ili možda negdje drugdje.
Sigurno je da je već počelo kada je Jackie Kennedy, elegantna supruga Johna Fitzgeralda, na privatnom putovanju stigla u Maroko. Jer je kralj Hassan II. nije mogao dočekati u podnožju zrakoplova. Morao se baviti važnijim stvarima. Jackie Kennedy stigla je 13. listopada 1963. godine u pratnji svoje sestre Lee Radziwill, rođene Caroline Lee Bouvier, kako se i ona, Jackie, zvala: Jacqueline Kennedy rođena Jacqueline Lee Bouvier. Najava je izgledala kao iz filma Čovjek koji je previše znao, s Doris Day, Jamesom Stewartom i Danielom Gélinom, Marakeš, La Mamounia, tržnica, deve, tagina... Que sera sera ... Što biti će, bit će … Budućnost nije naša, da vidimo… Que sera, sera… Radosni trenuci. (Jackie Kennedy stigla je u Marakeš mjesec i pol dana prije ubojstva svog supruga u Dallasu.) U odsutnosti Hassana, Jackie je upoznala kraljevog brata Moulaya Abdullaha s kojim je večerala. To je bilo neobično, zar ne? Che Guevara u Alžiru, Jackie Kennedy u Marakešu!
Ipak, kad se Jackie iskrcala u Maroku, bješnjele su borbe, u pustinjama i među stijenjem, na planinskim vrhuncima i u rahitičnim palminim gajevima, između Marokanaca i Alžiraca, s minobacačima i mitraljezima na tronošcima.
Prije toga činilo se, međutim, da je sve u najboljem redu.
15. ožujka 1963. vlada Kraljevine Maroko i Republike Alžir (demokratske i narodne) čvrsto su se povezale konvencijom, ugovorom, "svjesne bliskih veza koje spajaju dva bratska naroda na svim područjima i potrebe njihovih jačanja kako bi se olakšalo i približilo nastupanje Velikog Arapskog Magreba." 15. ožujka.
4. listopada izbio je rat.
Oh, mali rat oko granica, međa, mali, ali pun mržnje. Bilo je mrtvih, na tucete. I ljutih rana na nacionalnom duhu.
Moguće je da su Hassan II. i njegovi generali s tamnim naočalama htjeli iskoristiti pogoršanje situacije u Alžiru. Moguće. Ali moguće je također da je sukob bio čisti proizvod slučajnosti. Da se pokrenuo zupčanik. Nepredviđeni okršaj između alžirske patrole i marokanskih pomoćnih jedinica koje su tamo raspoređene. Tek tako, negdje vrlo daleko, dolje na jugu gdje prometuju deve i Land Roveri, blizu nekog pojila, ili dva.
CIA, inače tako dobro informirana, nije znala što da misli. A Jackie joj neće biti od pomoći.
CIA je za predsjednika Johna Fitzgeralda na brzu ruku izradila karte za ograničenu upotrebu. Tu Alžir, tamo Maroko. Tu Colomb-Béchar, tamo Figuig. Tu Tinfouchy, tamo Tagounite. Tu i tamo dvije rahitične oaze, Tindjoub i Hassi-Beida, Bijeli izvori, palme, grmlje, trnovita stabla, suhi wadi, sipare, pijesak, dine, vrući dani, hladne noći, flora s tridesetak endemskih vrsta, pelin, Anabaza arietoides, Thymeleae microphylla, Zyziphus, fauna od stotinu sedamdeset i jedne vrste ptica, dvadeset i pet vrsta gmazova, zmija, guštera tropiocolotes algericus prstenastog repa, žutih škorpiona, četrdeset i tri vrste sisavaca, zlatnih šakala, geparda, muflona
s manžetama, dorkas gazela, malih gerbila, pustinjskih ježeva, saharskih gundija, berberskih vjeverica s prugastom dlakom, vulpes zerda ili feneka, zvanih također pješčana lisica. Ugrubo. S neba u ovoj regiji padnu samo tri inča vode godišnje.
Amerikanci, CIA, su u pitanju granica imali nekoliko referentnih točaka: Ugovor iz Lalla-Marnije iz 1845. godine, izmijenjen Pariškim protokolom od 20. srpnja 1901., dogovorno od 4. ožujka 1910., preludij Varnierove linije iz 1912. i Projekt Trinquet iz 1938. godine (Maurice Varnier, visoki povjerenik Francuske vlade u Oujdi, general Trinquet, zapovjednik alžirsko-marokanskih pograničnih zona). Po mišljenju obiju strana, ako ne zadovoljnih a ono barem suglasnih, granica utvrđena ugovorom iz 1845. bila je "jasna i očita kao što bi bila povučena crta. Ono što je istočno od ove granične crte pripada Alžirskom carstvu. Sve na zapadu pripada Marokanskom carstvu." Jauk i konsternacija, ugovor iz Lalla-Marnija iz 1845. godine pogriješio je na južnom rubu, jer su involvirane strane, Marokansko Carstvo i Kraljevina Francuska, procijenile da u Sahari, u pustinji, "nema teritorijalnih granica između dviju zemalja koje treba ustanoviti, budući da je zemlja neobradiva.” I, vjerovalo se željezno, orati pustinju nema smisla. Zlokobna pogreška.
CIA je nešto mucala, a John Fitzgerald Kennedy nije razumio ni riječi.
CIA je, međutim, među dokumentima izložila zapanjujuću kartu koja je prikazivala granice "Velikog Maroka" o kojem je sanjalo desno krilo stranke Istiqlal, nerazumno uvećanog Maroka, protegnut sve do rijeke Senegal, uvećanog za znatan komad bivšeg Francuskog Sudana koji je postao Republika Mali, obuhvaćajući cijelu Mauritaniju (i, naravno, španjolsku Saharu, Rio de Oro), plus dobru trećinu alžirske Sahare, uključujući oazu Zaouiet Reggane gdje je Francuska izvodila nuklearne pokuse pod palicom njemačkih znanstvenika kojih se domogla nakon rata. Bože, kojeg li apetita!
U suprotnosti s ovom nečuvenom imperijalnom ambicijom, Mehdi Ben Barka, vođa ljevičarske oporbe koji je pobjegao u Kairo, ukazivao je na "policijsku diktaturu" i "osobnu feudalnu vlast" Hasana II., zbog čega je osuđen na smrt u odsutnosti (kao što znamo, presudu su kasnije izvršili, na najbarbarskiji način, Francuzi s lažnim bradama i klatež pod vodstvom zloslutnog generala Oufkira: Ben Barka je otet u Saint-Germain-des-Présu i nestaje zauvijek). Iz Kaira, Mehdi Ben Barka osudio je nagli rat za granice i gorko se žalio: “Predviđam da će alžirsko-marokanski sukob biti strašan.”
Jedan od CIA-inih dopisa predsjedniku Kennedyju sugerira da je Hassan II. vjerojatno želio iskoristiti Ben Belline domaće probleme. Mi ipak sumnjamo da ako se Hassan zagledavao u pustinju, nije to činio zbog bunara, ni zbog lisice, ni zbog žute otrovne zmije koja vas ubije za trideset sekundi. Kralj nije imao za prijatelje lisice, a možda ih uopće nije imao. Dvorjane, to je sve. No pustinja je bila puna resursa. Ugljen Kenadsa, mangan Djebel Guettara, bakar Bou Kaïsa, Beni Abbèsa i Ouagarta, naslage željeza Gara Djebileta. I onda nafta, naravno, gdje god bila, na kojoj dubini bila.
Neki promatrači datiraju izbijanje svađe s krajem rujna 1963., drugi ga stavljaju na 4. listopad, kada su Marokanci napali položaje Tindjoub i Hassi-Beida, treći na 8., kada su Alžirci Hassi-Beidu i Tindjoub ponovno zauzeli. “Temperatura je jučer ponovno porasla na alžirsko-marokanskoj granici”, izdala je upozorenje CIA u noti od 9. listopada.
Iz Moskve, koju je Boumédiène, ministar obrane, posjetio da se informira na vrat na nos pohitao je natrag u Alžir.
Osim ako ovo nije bila obična varka, poglavlje lukavo proračunatog odvlačenja pažnje, moguće je da su alžirska vlada i njezini tetrarsi bili iznenađeni ovim obratom. Da mu se to potvrdi, jednog nepreciziranog dana u listopadu, poduzetan kakav je bio, kubanski veleposlanik Jorge Serguera zvani Papito, inače bivši gerilac i po obrazovanju pravnik, svratio je na kavu u Bouteflikin ured ministra vanjskih poslova. (Ovaj Papito, nakon dugog diplomatskog boravka u Alžiru, preuzet će radiodifuziju u Havanni i njemu Kubanci duguju zabranu Beatlesa u eteru, što jedva da pridonosi njegovoj slavi.) Tog nepreciziranog dana u listopadu Papito je, dakle, od Bouteflike iz samih njegovih usta saznao za postojanje nasilnih incidenata koji su doveli u sukob Alžir i Maroko na jugu Sahare, blizu Tindoufa. Bouteflika mu je objavio da su Marokanci napali Alžirce tenkom francuske proizvodnje i tri MiG-a 15. Kubanac je bio u čudu. „Sve se činilo kao nešto iz loše knjige bajki za djecu. Ovo je sve apsurdno!“ Da, apsurdno, bez svake sumnje. No, s druge strane, Hassan II. bio je tvrdoglav: "Položaji Hassi-Beide, Tindjouba i Hassi-Mounira uvijek su bili marokanski", jogunio se Maroko. Ambasador je pitao ministra što Hassan II. ima u glavi. Bouteflika je odgovorio da o tome ne zna ništa. Međutim, bio je transparentan, Hassan II., kada se sredinom listopada pojavio na televiziji kako bi se obratio svojim podanicima: “Naša domovina se upravo suočila s ozbiljnim događajima koji su ugrozili naše granice i naš nacionalni teritorij... Maroko je spreman započeti izravni dijalog s Alžirom za rješavanje graničnog spora proizašao iz kolonijalizma, a koji ugrožava cjelovitost našeg nacionalnog teritorija..." Razumijemo zašto, u tim okolnostima, Njegovo Veličanstvo Hasan II. nije moglo u Marakešu osobno dočekati Prvu damu Sjedinjenih Država, Jackie Kennedy. Que sera sera … Što biti će, bit će … Budućnost nije naša, da vidimo …Que sera, sera …
U formi replike Ben Bella se obratio velikom mnoštvu okupljenom na Forumu kao što je to, sjećamo se, prije njega učinio De Gaulle, general ("Razumijem vas! Znam što se ovdje dogodilo!"). Ben Bella ga je oponašao na svoj način. Ova spektakularna galama pripremljena je na brzinu, bez škrtarenja. Radio je emitirao naloge, automobili opremljeni zvučnicima krstarili su gradom u svim smjerovima: “Masovno dođite na trg Vlade da slušate brata Bena Bellu koji će vam objasniti zavjeru koju je skovao Hassan II.!” Kamioni i pretrpani autobusi doveli su auditorij na radilište. Sto pedeset tisuća ljudi okupljenih da slušaju, prema agencijama sto pedeset tisuća. Ben Bella reče: “U istoj noći, a imamo dokaze, dok su ljudi u Tizi-Ouzouu bili uznemireni, marokanske oružane snage prešle su našu granicu, zauzele dvije postaje – Hassi-Beida i Tindjoub – i prodrle pedeset kilometara dalje u alžirski teritorij... A mi smo bili primorani, zbog Aït Ahmeda i Mohanda Ou El Hadja, poslati trupe da zauzmu Michelet, Fort-National, itd.” Prebacio je, ne može se reći vješto jer je zapetljana nit bila jako duga, krivnju ponovno na stranu protivnika, tako goropadnih. Ali, mehanizam se pokrenuo. Ben Bella se, tokom govora, koristio tupavim argumentima, kako bi
razdražio osjećaje, isplative i korisne u svaku praktičnu svrhu: “Arapska krv, muslimanska krv teče. To je grijeh, zločin…” Pa što bi bilo da krv prolivena nije arapska, da krv nije muslimanska? Nekima, naivnijima od ostalih, moglo je pasti na pamet da je ova retorika u suprotnosti s člankom 11. upravo usvojenog Ustava, prema kojem se “Republika pridržava Opće deklaracije o ljudskim pravima.” Sva ljudska bića rađaju se slobodna i jednaka u dostojanstvu i pravima, itd. Ali ovaj čisto dekorativni članak, poput onih o slobodi tiska (čl. 19), pravu na organiziranje (čl. 20), nepovredivosti doma i tajnosti dopisivanja (čl. 14), vrlo su domišljato porubljeni i stavljeni u okvir čl. 22: “Nitko ne smije koristiti gore navedena prava i slobode za potkopavanje... cjelovitosti teritorija... i načela jedinstva Narodnooslobodilačke fronte...” Tako je uokviren sa svih strana.
Da posao bude obavljen bez ometanja, da prođe bez nepotrebne gnjavaže, upravo postavljena alžirska vlada protjerala je četiri zapadna novinara: predstavnike agencija UPI i Associated Pressa Alaina Raymonda i Andrewa Borowieca, specijalnog dopisnika lista L'Aurore Christiana Guya, i nezavisnog fotografa Jacquesa Manachema, bivšeg suradnika La Dépêche d'Algérie.
Na kraju, Ben Bella se upeo u satinirano kamuflažno kaki odijelo. Izdao je ukaz o mobilizaciji djounouda, pješaštva, i pozvao na okupljanje. Boumédiène je skočio do generalnog štaba operacija u Colomb-Bécharu. 17. listopada Radio Alžir je objavio da je Tindjoub napušten, da je položaj Hassi-Beida u rukama Marokanaca, da vojska izvodi strateško povlačenje na petnaest kilometara od crte. “Naše djounoude progonila je avijacija, topništvo, tenkovi, oklopna vozila, sva potrebna sredstva…” Ozbiljan udarac. Međunarodni tisak dozvolio si je ironiju: “Hassi-Beida: bunar i tri palme” (dvadeset i jedna palma – ispravio je Paris Match koji ih je prebrojao). Nije to bilo rasulo, ali stvari nisu izgledale dobro.
Tako je započeo gadni pogranični rat.
Američke obavještajne službe po osjećaju su prstiju usmjeravale djelomične informacije svojih agenata. “Alžirci su jučer (misli se na 16. listopad) izveli protunapad u Tindjoubu i Hassi-Beidi... javnost je spremna vjerovati da piloti iz SAD-a dovode pojačanje na front. Naša demantiji slabo djeluju..." Tu optužbu o umiješanosti američkih pilota u transport marokanskih trupa na jug Sahare iznio je Christian Science Monitor, bostonski dnevnik, 12. listopada, što je automatizmom dovelo do neprijateljskih demonstracija u Alžiru. Američki kulturni centar u Constantineu napadnut je i kamenovan. “Naših četiri stotine alžirskih vojnika bilo je okruženo s četiri tisuće vojnika koje su dovezli avioni kojima su upravljali stranci!...” ljutio se predsjednik Ben Bella u Alžiru, dodajući uskomešanoj masi: “Naših četiri stotine vojnika još uvijek drži te položaje, unatoč četiri tisuće vojnika kraljevske vojske.” Komunikei su ispreplitali Maroko… Alžir… Alžir… Maroko… Ništa nije bilo sigurno. Bilo je gotovo nemoguće bilo što provjeriti. “Naš konzul u Oranu potvrdio je pokrete alžirskih trupa prema Marniji i Tlemcenu…” (CIA, 16. listopada).
“Sporadične borbe nastavljaju se i danas za predstraže Tindjoub i Hassi-Beida izolirane u pustinji” (17. listopada). Pijesak, palme, kamenjar. Bifini koji s mukom napreduju, teških kaciga na glavama, šalova oko vrata, hlača zategnutih oko gležnjeva, cokula utonulih u vreli pijesak, vojnici koji se bacaju na trbuh i pucaju puškomitraljezima ravno pred sebe. Ponekad se umrla osoba, leš, zakopavala u pijesak, umotana u pokrivač. Marokanci su dijelili fotografije alžirskih zarobljenika, gologlavih, bosonogih, ruku svezanih na leđima, vezanih užetom, kako sjede na zemlji ili hodaju u koloni pod paskom vojnika Kraljevske vojske.
Tako se odvijao Rat pijeska.
Bilo je očito da je alžirska vlast bila u tinti. Unatoč neizvjesnostima, oklijevanju, konfuziji, Amerikanci su Maroku pripisivali očiglednu nadmoć zbog opreme kojom raspolažu, bestrzajnih topova M40 postavljenih na kotače, mobilnih haubica, bazuka, polugusjeničara, džipova Willis naoružanih mitraljezima, Panharda EBR-75, oklopnog izviđačkog vozila predstavljenog u L'Auto-Journalu kao čisto tehničko čudo – 12.8 tona teško vozilo sposobno da sa svojih osam pogonskih kotača, od kojih su četiri Alpax, dostigne 115 km/h, prelazi rovove od dva metra slobodnog ruba, pregazi vodu visine 1,20 m... I koliko god se činilo iznenađujuće, Hassanova Kraljevska vojska bila je opremljena sovjetskim zrakoplovima, MiG 15 i MiG 17.
U ovoj konfiguraciji, normalnim obavještajcima bilo je lako konstatirati dva ili tri elementa: alžirska vlada se okrenula Gamalu Abdelu Nasseru, alžirska vlada okrenula se Fidelu Castru. Njih dvojica, unatoč prividu, nisu se podnosila. Bili su, na neki način, suparanici u natjecanju za osvajanje trofeja divljenja Trećeg svijeta i Latinske četvrti. Ako bi se Ben Bella previše oslanio na Kubance, Nasser bi dao naslutiti odmicanje. “Egipćani ne žele veslati na istoj galiji s Kubancima”, zaključili su Amerikanci.
Na Forumu, među bezbrojnim transparentima istaknutim na velikom skupu, našao se jedan koji Papita nije mogao ostaviti ravnodušnim: “Alžirsko-marokanska granica = Zaljev svinja”. Papito je Boutefliki ponudio bratsku pomoć Kube, a little help from my friends.
Fidel Castrovi Kubanci došli su stoga pružiti snažnu ruku. U roku od dvadeset i četiri sata donesena je odluka. Priča se da se za to pobrinuo Manuel Piñeiro poznat kao Barbarroja, šef tajne službe i odgovoran za podmukle akcije. Kubanci su svoju intervenciju nazvali Operación Dignidad – “Operacija Dostojanstvo”. Upravljanje na terenu povjereno je starom borcu s Granme i iz Sierra Maestre, comandanteu Efigeniju Ameijeirasu, čije je ratno ime bilo El Mau. CIA-in povjerljiv, top secret dnevni izvještaj predsjedniku Johnu Fitzgeraldu Kennedyju prenesen 25. listopada 1963. navodi: "Nekoliko kubanskih brodova je na putu ili stiglo u alžirske luke s vojnom opremom, uključujući tenkove T-34." U Oranu, s dva broda Kubanci su iskrcali dvadeset dva tenka T-34, sto kamiona Zil, osamnaest
protutenkovskih topova od 57 mm, osamnaest minobacača 120, osamnaest protuzračnih baterija, s ljudstvom za njihovo posluživanje: “Taktička borbena grupa”. Stiglo je šest stotina osamdeset šest volontera, što morem što s dva leta Cubana de Aviacióna. Muškarci su zadužili alžirske uniforme, tenkovi su ukrcani na platformske vagone i poslani željeznicom u Sidi-bel-Abbès. “U velikoj su žurbi”, primijetio je melankolični skretničar. Bili su.
Proučavajući karte, Kubanci su krenuli prema zapadu. “Nećemo stati dok ne stignemo u Casablancu”, mitski grad na Atlantiku... Ali Kubanci iz Operacije Dostojanstvo, koliko god filmofili, nisu mislili na Humphreya Bogarta ili Ingrid Bergman, Play it, Sam! Play As Time Goes By!... Ne, oni su hrabro zamislili po sredini presjeći Maroko na dva dijela, jureći od Icha i Figuiga sve dalje na zapad prema Casablanci, ostavljajući Rabat na sjeveru, Marrakech na jugu hipotetskog proboja. Šest stotina kilometara zračne linije. Jedan od Kubanaca, zaljubljenik u holivudske filmove kakvi su se svojedobno prikazivali u Havanni, već se tamo vidio kao u Beau Gesteu, s Garryjem Cooperom i Rayom Millandom, priči o Legiji stranaca, o herojskim pustolovima, o uskrsnuću u pijesku i dinama.
“Bili smo spremni, mogli smo napasti u zoru...” objavili su Kubanci. Nisu to morali učiniti. Operacija Dostojanstvo naglo je prekinuta. Ben Bella je prerezao, najavio Papita da smjesta kreće u Bamako na susret s Hassanom II. pod egidom OAU-a, kralja Hailea Selassija i Modibe Keit, predsjednika Malija. Sastali su se Hassan i Ben Bella, jedne srijede ujutro, 30. listopada. Stisnuli su si ruku za mir, potpisali prekid vatre, koji je stupio na snagu u subotu, 2. studenog u ponoć, uključujući povratak na crte prije borbi.
Ofenzive posljednjeg trenutka trajale su šezdeset sati, između Figuiga (Maroko) i Beni- Ounifa (Alžir). “Ne sumnjam u dobru vjeru marokanskih čelnika”, trubio je Bouteflika, ministar vanjskih poslova s brkovima Omara Sharifa.
Priča se da je posljednji hitac ispaljen u ponedjeljak 4. studenoga 1963. oko deset sati, ujutro.
Tako je završio rat, kratki i prljavi Rat pijeska, tužni rat rubova i granica koji će zadugo zatrovati atmosferu.
Što se Kubanaca tiče, što je posrijedi bilo je jasno: nikada neće ugledati Casablancu. El Mau, Efigenio Ameijeiras je pročistio grlo i zakolutao očima. "Marokanci su se sigurno bili skamenili", rekao je da se utješi. „Dok mi nismo došli, oni su imali premoć.” Kubancima se nitko nije zahvalilo.
U danima nakon prekida vatre, da otkloni svaki mogući nesporazum, Ben Bella je poslao u Washington svog osobnog predstavnika, M'hameda Yazida, kojeg je primio predsjednik Kennedy u Ovalnom uredu, u Bijeloj kući, 8. studenog 1963. Yazid je sjedio na udobnom kanapeu, Kennedy se ljuljao u rocking-chairu. Djelovali su zadovoljno. Yazid je prenio Ben Bellinu poruku Predsjedniku Sjedinjenih Država: "Njegova vlada želi jasno reći da Alžir nije ni marksistički ni komunistički... da se obratila za pomoć Kubi samo zbog hitne potrebe za opremom... da je odlučna u tome da komunizam drži podalje od Alžira i Afrike, da je bio pobožni musliman jer se politička moć temeljila na seljaštvu.” To je samo moglo razuvjeriti Kennedyja koji je, međutim, osobnom predstavniku “BB-a” – “BB” je kako je američka administracija označavala Ben Bellu u službenim dokumentima
– istaknuo da nije baš elegantno hladno primiti njegovog prijatelja senatora Mansfielda iz Montane prilikom posjete Alžiru, a Chea Guevaru dočekao je poput princa. Ali to su bile samo sitnice. Ben Bella, koji je zbog Pješčanog rata morao odgoditi planirani put na sjednicu UN-a, bio je polaskan i oduševljen saznanjem da je Kennedy bio ljubazan prema njemu, spreman da ga primi. Fatalitas! Kennedy je planirao za dva tjedna otići u Dallas... Što god bude, bit će ... Budućnost nije na nama da vidimo ... Que sera, sera ...
Događaje u Alžiru tada je za veliki pariški večernji dnevnik pokrivao Jean-François Kahn. Dana 15. studenoga, deset dana nakon završetka borbi u Sahari, svojim je novinama isporučio članak u kojem je najavio da će se Alžir založiti za zadržavanje graničnog statusa quo. “Marokanci su”, podvukao je, “službeno opet postali braća dušom i tijelom... Čini se da su jučerašnji pamfleti zaboravljeni, neki dosjei na brzinu izvađeni i obrisani od prašine hitno su vraćeni u ladice.” Sve je to bilo savršeno točno, odgovaralo je istinskoj stvarnosti.
Jasno je da je nakon jednog besmislenog rata bilo mnogo komotnije ponovno postati braćom dušom i tijelom ako kontrolirate tisak, izdavaštvo, radio, televiziju, Skupštinu, politiku, sindikate, društva žena itd.
Tad se velikom miru može promijeniti istina.
FLN-ov Alžir stoga je zahtijevao održavanje "postojećih granica" u doba Francuske, objašnjavajući da se pridržava načela: "Granice novih država uspostavljene su prema granicama bivših kolonijalnih provincija kojih su te države sljednice."
U krugovima koji su odobravali alžirsku nezavisnost, među simpatizerima, među povlađivačima svega, neki oštroumni promatrači jedva da su gajili iluzije o prirodi i budućnosti režima koji podržava vojska, ANP – Narodna nacionalna armija. “Što je alžirski državni aparat? Uz nekoliko iznimaka, malograđanski aparat s buržoaskim težnjama... ANP ovog časa predstavlja jedinu organiziranu snagu u zemlji. Nije isključeno da bi ona iz toga mogla izvući najpresudnije prednosti.” To smo već čitali, iz lucidnog pera, u časopisu Partisans koji je u Parizu uređivao François Maspero. Od jedne prednosti do druge, prednosti su se preobrazile u monopol. Ali u svemu tome Alžirci znaju čega se trebaju držati.
Uostalom, nisu razočarani “Crvenonogi” ili postkolonijalni turisti bili ti koji su to prvi osudili. Sve je već, ranije, rečeno u jednoj rečenici iz programa iz Tripolisa, koji je napisalo nekoliko teoretičara s osjećajem za predviđanje kada se FLN sastao u konklavi nekoliko tjedana prije proglašenja nezavisnosti: “Lokalna ideologija FLN-a, feudalni mentalitet i sitnoburžujski duh koji je njen posredni proizvod, riskiraju da buduća alžirska država završi kao u praksi osrednja i protunarodna birokracija, ako ne i shodno vlastitim načelima.” (Lipanj 1962.) No istina je da je tada učesnike kongresa više zanimala raspodjela položaja nego brbljanje ideologa.
Ostaje, na kraju dana, da se utvrdi što više vrijeđa alžirski nacionalni osjećaj, što najdublje narušava moralni integritet Alžira: izložiti neko mišljenje suprotno željeznom režimu ili bacanje nekog pisca koji se protivi u željezne okove? Načelno, stvar je jednostavna. Više nema potrebe da se traži prostor za izvedbu Kralja Ubua. Alžirska vlada odlučila je odigrati predstavu na svoj način, u skladu s vremenom. Zasigurno neće nedostajati gledalaca koji će u zboru zapjevati: “I Vi ćete uskoro vikati, Živio otac Ubu.” (I. čin, III. prizor).
S francuskoga preveo Nenad Popović
❦
❦
