Tin Ujević : Život, djelo
Što li to Ujevićeva poezija, kao izraz sudbine jedna neprilagođena marginalca potekla iz male zemlje s ruba Europe, i same na neki način neprilagođene, može predstavljati za čitatelja s razvijena Zapada, nadasve onog frankofonskog, kojeg je razmazila vlastita vrhunska književnost? S čime bi li se na duhovnom planu moglo poklapati manje bogatstva, slabija industrijska i urbana razvijenosti, osim s već nadiđenim pa samim time i nezanimljivim stvaralaštvom? Barem po nekom općeprihvaćenom mišljenju.
Kad bismo pak dopustili da određene životne prilike, naizgled zakašnjele i gurnute na margine ubrzanjima i ujednačavanjima svojstvenim mjestima dovedenim u privilegirani položaj premiještanjem središta moći tijekom ljudske povijesti, zaslužuju biti promotrene kao takve te da ih treba očuvati u njima svojstvenim oblicima misli i osjećaja, ne bi li to bila vrst alternative? Ne upozoravaju li danas ekolozi kako oblici života i mišljenja koji zaslužuju biti očuvani i promicani nisu jedino oni koji su se u određenom trenutku povijesti činili najučinkovitijima, već da bogatstvo predstavljaju raznolikosti koje se nadaju kao njihova alternativa. A budući da jednostrano traženje učinkovitosti, prozvano napretkom, teži ograničiti njihov broj, negdašnje različitosti, anorganske ili genetske, danas ugrožene, u svakom bi slučaju trebale biti sačuvane. Što bi nam u budućnosti moglo zatrebati zapravo ne znamo.
Naposljetku, osim spomenutog gospodarskog i ekološkog interesa da ih se očuva, zašto već sada ne iskušati ta stara iskustva voljenja, patnje i nadanja? Možda bismo u njima pronašli hranu nezagađenu komercijaliziranom književnošću, kao i odsustvo djelovanja za bilo čiji račun. Ta kome su ti marginalizirani pjesnici nekoć mogli prodavati svoje proizvode? U svojoj vlastitoj zemlji, a još manje u onoj tuđoj. Pjevali su među sobom i za sebe. Moguće je stoga da poneka ljudska duša, pa čak i u onim dijelovima svijeta u kojima se više ne živi onako kako su živjeli Ujević i njegova braća, u tim stihovima pronađe utjehu posebne ljepote što bi je drugdje bilo teško naći.
Što li bi to provincija zapravo mogla otkriti? Ona je samo periferija i u srazu s velikim gibanjima u središtu sve u njoj poprima obličje zakašnjelog i oslabljenog. No male stvari istovremeno dobivaju na značaju, opstale pred mnoštvenošću i snagom procesa iz središta. Sve se ondje doimlje zaustavljenim u rastu: manji gradovi, rijetki odnosi s dalekim krajevima, ukratko baš se sve čini usporenim u svom razvitku. No maleno i ograničeno ne isključuje pojavu profinjenog i strastvenog na području osjećaja i rada. Štoviše, usvajajući radom na velikim raskrižjima koje nazivamo metropolama mekše i još slobodnije tehnike izražavanja i prikazivanja te stereotipne klišeje, dospijeva se izraziti provincijalni kolorit tako da svima bude zanimljiv.
Možemo uzgred primijetiti da su gotovo svi veliki pjesnici industrijskog doba, a jednako tako i razdoblja koja su mu prethodila, došli iz provincije. Ako stanovnike gradova pokreće neka centrifugalna sila, provincijalci su pak u početku često zavedeni velegradom. Snivaju o njemu i prije nego li ga upoznaju, pripisuju mu svekolike moći, što u sebi krije nešto provincijski divno. No u dodiru sa stvarnošću oni će ili biti pogaženi, ili će pobjeći, ili će se pak povući u sebe.
A Ujević? Koju li će to provincijalnu svježinu duha on sačuvati sve do kraja, unatoč udarcima zadobivenim u srazu s razvijenim ili nešto manje razvijenim svijetom? Nastojat ćemo prikazati njegov život u suodnosu s njegovim stvaralaštvom, nastojeći na najmanju mjeru svesti sve isuviše lokalne referencije, koje, poprilično prisutne u njegovim ranim djelima, prijete potamnjeti univerzalni sjaj njegove poezije.
Godine školovanja
Jednostavan je put čovjeka koji svoj značaj duguje prije svega pjesničkoj pobjedi nad katastrofom svoga života. Bit će stoga dovoljno baciti pogled na njegove tri etape: zemljopisne i obrazovne korijene, boravak u Parizu i povratak.
Korijeni su mu po svemu skromni, no šaroliki. Skučenog su opsega, što odgovara razmrvljenosti na mikroregije svojstvenoj sredozemnom prstenu koji se posvuda cijepa na pastoralne planine i more sa svojim maslinicima, vinogradima i lađama. Ujević je pripadao objema ovim sastavnicama: gorštak po ocu, otočanin po majci. Sredozemlje s druge strane predstavlja kolijevku europskih gradova, pa će tako i on ostati trajno obilježen pečatom jednoga grada, Splita, u kojem je od 1902. do 1909. pohađao klasičnu gimnaziju. Tada je to malen grad, no još uvijek starog patricijskog i općinskog duha koji nostalgično lebdi zrakom unatoč modernim nacionalizmima koji izvana u njega prodiru. Patricijski stalež pomalo je pretjerivao kada se pozivao na plemstvo koje, prema njegovu šesnaestostoljetnom teoretiku Maruliću, seže duboko u prošlost, sve do doba čuvenog cara Dioklecijana, i sama poteklog iz okolice, progonitelja kršćana doduše ali istovremeno i reformatora Carstva, no prije svega izgraditelja čuvene palače. Kako su vjerovali, patricijat je oduvijek živio unutar njezinih zidova i molio se u katedrali koja je nekoć bila carev mauzolej. Ispred tog je spomenika bdjela sfinga koju Ujević nikada neće zaboraviti, donesena odnekud iz Egipta. Zajedno s antičkim ruševinama dalmatinske metropole Salone sve je zajedno tvorilo mali muzej Antike, dok su barokne palače svjedočile o oživljavanju Sredozemlja u razdoblju prije velikih društvenih promjena.
Godine 1909. Ujević odlazi u Zagreb, glavni grad Hrvatske, jedne od autonomnih zemalja Habsburške monarhije unutar mađarske autonomije, no koja tada nije obuhvaćala Dalmaciju. Stigao je kako bi otpočeo studij na Filozofskom fakultetu. U tom će se gradu podunavskog pečata u širem smislu završiti njegovo obrazovanje, no ne na Sveučilištu gdje neće dobiti diplomu, već će u Zagrebu biti prihvaćen kao pjesnik te će početi objavljivati svoje stihove. Bio je to grad u kojem su se od 1835. godine postupno okupljali svi oni koji su se zanosili, što romantičarski, što stvarno, idejom stvaranja moderne hrvatske nacije. Odabir tog grada za studij bio je dakle čin vjere u nacionalni romantizam koji prožima njegova rana djela. Naime, ondje za jednog Dalmatinca, koji je mogao poći u Graz, Innsbruk ili Beč, uopće nije bilo oportuno studirati, budući da je nakon podjele Monarhije na dva dijela 1867. godine Hrvatska ograničena na Zagreb pripala Mađarskoj, dok je Dalmacija pripala Austriji.
Kako bi se iskusilo ono što je iskreno u tom provincijskom i mladenačkom nacionalizmu, druge pojedinosti o političkoj i duhovnoj klimi nisu potrebne. Nećemo stoga na ovome mjestu prosuđivati dvojnu Monarhiju, kakva je bila, već za svoga vijeka suviše ocrnjavana ili suviše hvaljena, te konstatirati kako se nakon njezina nestanka sve nastavilo u istom tonu. Nećemo govoriti ni o onome što se zbivalo u drugim južnoslavenskim zemljama u predratnom razdoblju kad je na kocki bila ne samo budućnost Hrvatske, nego se gorljivo raspravljalo i o prirodi i identitetu svih ovih naroda, oblicima koje bi trebala poprimiti njihova zajednica te snagama koje bi to trebale provesti. Pitanjima dakle koja su se prije ili kasnije, ovako ili onako, sve izrazitije morala postavljati. Mi to nećemo učiniti jer niti ovi politički programi niti nevoljko Ujevićevo bavljenje politikom nije ostavilo traga na njegovu pjesničku djelu. Nećemo ih dakle pratiti niti u njihovu dozrijevanju, niti u realizaciji – izvitoperenoj, što se moglo i očekivati – nakon Prvog, pa onda i Drugog svjetskog rata.
Potrebno je ipak reći da su, unatoč razlikama u detaljima, svi ovi politički pokreti bili u svoj silovitosti samo periferni odjek opće ideološke klime u Europi početkom XX stoljeća. Sve je ondje sve više i više poprimalo obilježje obožavanja takozvane nacionalne države. U rukama vlada koje su se dočepale jednog natjecateljskog mehanizma, proizašlog, sa svojim preinakama i izobličenjima, iz negdašnje nasljedne države nakon Francuske revolucije, usto oplemenjene tehničkim uzletom, poticala se želja za stalnim rastom moći – a nazvat ćemo ga imperijalizmom. Kod samo naizgled samostalnih nacija, ili djelomice samostalnih u okviru velikih država, a nadasve kod narodnosti koje su u njih bile uključene bez vlastita političkog obličja, država je poprimila vid vrhovnog dobra, koje treba steći prije svega ostalog. Naravno, pa čak i onda kad je cilj bio san o internacionalnom socijalizmu, koji se također proglašavao oslobađajućim. Nijedan se od ovih programa nikada nije ostvario u skladu s predviđanjima. Pa čak je i u meteorologiji predviđanje uvijek podložno odstupanjima.
Ti su mali nacionalizmi naizmjence prolazili od faze obeshrabrenja do one optimističnog, revolucionarnog voluntarizma, a upravo je on opasno bujao u prvim desetljećima XX stoljeća. Kad njegovi pristaše krenu na djela doći će do katastrofe svjetskih ratova i krvavog terora tobožnjih revolucija. Otuda opasnost od sanjara kad su spremni prijeći na djela.
Nakon ovih riječi, usredotočimo se napokon na same pjesme jer Ujević, unatoč svojim povremenim željama, ostaje po strani od političke prakse dok nacionalizam kod njega prije svega znači nostalgičnu ljubav prema zavičaju i njegovu načinu života.
Njegove su pjesme ovdje predstavljene redoslijedom koji čini stanoviti kompromis između povijesne kronologije i logike osjećaja, a sve je podijeljeno na tri razdoblja: nakon domoljubnih pjesama iz vremena školovanja slijede pariške pjesme o ljubavi, razočaranju i nostalgiji, te napokon, na kraju niza, pjesme povratka i povlačenja kroz promišljanja u zrelim godinama.
Mladenačke pjesme
Kako domoljublje iz kojeg su proistekle četiri ovdje navedene mladenačke pjesme ne bi u očima stranca, naviklog na bogatiju i jasniju povijest, djelovalo kao isuviše lokalna ili banalna tema, trebalo bi u pogledu koji traga za prošlošću svoje malene zemlje proniknuti u način, a ne predmet gledanja. No, kao i sama nacionalna prošlost, tako je i osobna prošlost pjesnika skromna. Ono što je Baudelaire nalazio u obilju svojih vlastitih sjećanja, Ujević, koji ničega nema, koji pati od praznine a ne sakupljenog obilja, očajnički bježi u imaginarnu prošlost. Na čitatelju je da se prepusti toj bajci, tim krhotinama povijesti koje lebde poput nečega nestvarnog.
Gdje je zapravo mrtva domovina (Pjesma 1 Mrtva domovina)? Na čemu se zasniva? Je li riječ o viteškoj priči zapadnoga tipa o udvornoj ljubavi i fiktivnim, odnosno stvarnim bitkama, ili pak o mističnoj potrazi u samostanskom miru, ili je sve to samo zvuk prošlosti pobjegao iz nekog klavira, miris groba ili vječnog počinka junaka iz davnina između mora i planine. Sve se tako ponovo vraća na groblje, ono hrani neobično domoljublje pjesnika i njegovih srodnika. U pozadini nije niti čuvena nacionalna odrješitost niti pesimizam, već samo ponovo stvaranje, isključivo snagom čarolije riječi, izgubljenog raja djetinjstva. Zapravo čarobna tužaljka, opsesivna, ponavljajuća, poduprijeta igrom mnogostrukih rima, u traganju za prošlošću za koju se ne zna je li uopće ikada postojala.
Iz te prošlosti, ili iz knjiga pročitanih u djetinjstvu, ponekad izranja rodoslovlje likova priraslih njegovu srcu (Pjesma 2 Petar Zoranić). Daleko od toga da bi bili bodlerovski svjetionici čovječnosti ili svemoćni kraljevi, to su pjesnici iz davnina, poslanici, stvaratelji međustoljetne solidarnosti. A to što priziva Zoranića, rođenog 1508. u Zadru, još jednom dalmatinskom gradu, zato je što se ovaj među prvima poistovjetio sa zemljom predaka opjevavši tjeskobu zbog njezine podijeljenosti. Štoviše, osvijestio ga je da nastavlja jedan drugi glas koji je već prije njega oplakao jade, glas »pastira« Marula, odnosno Marka Marulića, splitskog pjesnika (1450.-1524.). Bio je svjestan i kako nešto od tih pjevanja mora ostati besmrtno, nešto od tih pjesničkih zlatnih jabuka koje su pjesnici u XVI stoljeću počeli darovati svojim vilama kako bi ih one zauvijek zadržale u svome krilu. Ujević se i sam uključuje u milozvučan niz tradicije. Tako u ovome sonetu preuzima sliku vječne predaje zlatnih jabuka, čuje jeku svih pjesničkih glasova što se stapaju u svezu kroz stoljeća. A kroz naš se sonet, napisan naizust, glasovi jednih miješaju s glasovima drugih, Marulove svirale nastavljaju svirati i kroz Zoranićeve stihove. Za tu ulogu nastavljača, novi pjesnici, oni pristigli posljednji, moraju mu prinjeti, u svečanoj povorci, vlastite darove, vijence što su ih djevojke za njega isplele.
Samo njihova povorka ne ide više utabanim stazama... Tako, kroz blago naglašavanje odjeka Zoranićeva pastirskog i elegičnog tona, kao da se istovremeno prigušeno čuje, poput isprike, tihi žal zbog tog odstupanja koje će ubrzo postati još vidljivije.
Sonet je posvećen Matošu, njegovu prvom živućem učitelju hrvatske književnosti kojeg je Ujević upoznao po svom dolasku u Zagreb 1909. godine. Matoš, prvi hrvatski pjesnik koji je između 1899. i 1904. pokušao živjeti u Parizu, bio je vjerojatno onaj koji je pred njim, kao obožavatelj Baudelairea, otvorio knjigu francuske poezije.
Spominjali smo Marulića... Grada Splita, sad već uspomenu, prisjeća se onakvim kakvim se činio malom doseljeniku sa sela. Kao da ga opsjedaju mrtvi, nadasve navečer kad odjekuju zvona a starci čini se razgovaraju s onima koji su im prethodili. Čarolija se vraća, i on se sam napokon osjeća povezanim s tom zajednicom živih i mrtvih (Pjesma 3 Dobrina zvónā). Ostat će u stvari zauvijek prijemčiv za te toliko tipične mediteranske zvukove. Oni će mu se vraćati i govoriti mu čitava života.
Pa ipak, uoči samog Prvog svjetskog rata, obuzet anarhističkim duhom željnim djelovanja koji se počinje širiti u skupinama koje ga okružuju, postaje uvjeren kako je došao trenutak da, unatoč povezanosti sa prošlošću, treba ne samo nastaviti novim, neutabanim stazama, već jednostavno isploviti iz luke prošlosti te lađu, bez zapovjednika, usmjeriti k novim nebima (Pjesma 4 Oproštaj). Marulić, časna starina kojeg već dobro znamo, odjednom se pojavljuje kao simbol prošlosti kojoj treba okrenuti leđa. Unatoč stihovima koje je napisao na starom hrvatskom, a koje i sam Ujević zaljubljeno pokušava oponašati, unatoč grobu u franjevačkoj crkvi – jednog od rijetkih grobova starih pjesnika koji nam je ostao poznat – s natpisom na latinskom, kao što i dolikuje humanistu ponosnom na svoju tobožnju latinštinu, natpisu koji je mladi Ujević toliko puta morao pročitati, čak niti takav čovjek ne može ostati vječni uzor anarhističnom pobunjeniku kakav Ujević, s nekoliko prijatelja, upravo postaje, okrenut sada prema novim obzorjima.
Ova poema, istovremeno nastavak i negacija pozdrava Zoraniću, svjedoči svojom zadrškom čak i prema onome što se obožavalo, o žarkoj želji za prostranstvima i novim obzorjima. Premda nisu navedena, no događaji koji će uslijediti to će i potvrditi, znamo kako uopće nije riječ o egzotičnim obzorjima dragim zapadnjacima željnima bijega iz vlastitih gnijezda, već upravo o samom Zapadu. U očima studentske inteligencije iz malih, zabačenih krajeva, on se doimlje punim knjiga i umjetničkih djela te mističnih ljubavi. Naravno, taj se Zapad u potpunosti sažima u magičnom imenu Pariza.
Pariz
Kao i za mnoge druge, Pariz je grad koji obasjava obzorje njegovih snova, grad čije mu je čari zacijelo hvalio i zagrebački bard Matoš.
Ondje će ostati tijekom čitava rata čiji će se odjek čuti u nekim njegovim pjesmama.
Neobično za jednog anarhista koji ne mari za pravila, u Pariz ne dolazi s revolucionarnim, futurističkim ili imperijalističkim stavovima, već kao vrlo skroman i krhak zaljubljeni petrarkist.
Ipak, sudar sa stvarnošću metropole znači početak jednog drugačijeg života – individualnijeg – ali i jednu drugu smrt, stvarniju od one iz Mrtve domovine. Siromašnom i stidljivom strancu žena se doimlje bićem s drugoga svijeta na način Dantea ili Petrarce. Izdaleka je promatra kako se pojavljuje nedostižna usred okvira prozora (Pjesma 5 Kad vidim njenu bijelu sliku). Kako se usuditi ući u začaranu palaču koju oko nje gradi, odmjeriti snage sa zmajem koji je čuva (Pjesma 6 Božanska ženo, gospo nepoznata). Usprkos tomu, dolazi dan kad napokon osjeća u blizini njezinu ljepotu, sreću (Pjesma 7 Noćas se moje čelo žari). Mirisni mrak napokon obavija ljubavnike a voljena je pozvana, u drhtavom stihu, na slušanje glazbe – odjek rodna mora – njihovih sretnih živaca (Pjesma 8 U ovom mraku mirisavu). Gleda je dok prolazi njegovim snovima u svoj slavi njezina kraljevskog dostojanstva (Pjesma 9 U kiti svjetla slavna Izabela).
Rat koji izbija samo pogoršava to što se osjeća strancem. I onda se odjednom, ne zna se zašto ni kako, sve prelomilo. Neobjašnjiv rez, pojavljivanje ponora, bodlerovskog bezdana, pesimizma (Pjesma 10 Ponore! More ponad moje glave), zaglušujuće monotonije (Pjesma 11 Meni bez mene). Neuspjeh je potpun, ne samo u ljubavi, nego na svim područjima. Prijatelji, voljena, domovina, sam Bog, svi ga napuštaju, ostaje sam u velikom gradu i ne preostaje mu ništa doli rogoboriti o svojoj boli u Svakidašnjoj jadikovki, varijaciji na temu »Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?« (Pjesma 12 Svakidašnja jadikovka). Sve u njoj odzvanja razarajućim razočarenjem rijetko dosegnuta naboja.
Doima se da je sve za njega umrlo (Pjesma 14 S ranom u tom srcu, tamnom i duboku). Onda mu sunce, kao neočekivana milost što prodire u njegovu sobu, čini se vraća volju za životom, samo kad bi ondje još bio stručak cvijeća! (Pjesma 15 Blaženo jutro koje padaš). Iz dubine tamnice uzdiže se molitva koja se postupno mijenja u pobjedonosni zvuk: spreman je žrtvovati vlastiti život za sretniju budućnost nadolazećih naraštaja (Pjesma 16 Molitva iz tamnice). Hoće li se i za njega osobno nada uspjeti ponovo roditi u sanjarenjima tijekom noćnih šetnji Montparnasseom, opustjelim uslijed rata (Pjesma 17 Tišino noćna, mlijeko utaženja)? Ne vraća li se sve jednoga dana (Pjesma 18 Vječni prsten)? Ne, ne vraća se, obuzima ga malodušje prepuno sjete u polaganom i mirnom ritmu svojstvenom sjećanju što prevladava bodlerovskom pjesmom Svjetlosti moje vjere, tugo tuge. Iako bodlerovskog, ipak je drugačijeg tona, jasnijeg unatoč prigušenosti, kao da se nazirao izlaz prema utočištu koje bi ga moglo primiti: prizvani su vinogradi ispunjeni mirom koji bi mogli biti samo oni iz njegove domovine (Pjesma 19 Svjetlosti moje vjere, tugo tuge).
Počinje se dakle prisjećati rodnog kraja. Nostalgija je sve izraženija, prvo u obličju splitskih vrtova, sjećanje na koje smiruje očaj što ga obuzima noću (Pjesma 20 Zelenu granu s tugom žuta voća).
Nostalgija traje, sve je izraženija. Misleći na čudesne danteovske stihove koji mogu tako dobro dočarati zamršenost misli, na Nju koja već pripada prošlosti bez povratka, jasno se pojavljuju obrisi rodnog kraja dok Ona nestaje poput nestvarna bića, nebeske slike (Pjesma 21 Misao na nju). Preostaje tek otputovati, ovoga puta kako bi se vratio. Otok Brač, mirisna zemlja njegove majke, Imotski i grubi očev zavičaj gdje se još pjeva o junačkim poduhvatima koje simbolizira buzdovan sa šest šiljaka, napokon su pred njim, melem za sve rane (Pjesma 22 Odlazak). Iskustvo nevjerojatnih stranih krajeva je završeno.
Povratak
Rat je završio i on se vraća. Povratak je to u rodni kraj ili povratak samome sebi. Prvo dolazi u Zagreb gdje mu se čini da može opjevati blagost kiše toga grada, u starinskom i uspavanom ozračju Gornjeg Grada (Grič), tada još tako mirnog i opuštajućeg. Kiša sjevera zemlje, koju naziva ljupkom Hrvatskom, suprotstavlja se drugim kišama, silnijima, koje je s prijateljima slušao u Splitu dok mu je mladost postajala sve buntovnija, na brdu Marjan, nasuprot moru, u vremena koja se čine tako dalekima (Pjesma 23 Dažd).
Idila, nažalost, ne traje dugo. U najboljoj zemlji na svijetu nije sve u najboljem redu te on kao prokleti pjesnik i boem kroči križnim putem koji ga vodi na lutanja diljem jugoslavenskih gradova u međuraću.
To je put do potpune neimaštine, posvemašnje propasti do statusa obične pijanice i propalice. No njegova duša čudom ostaje netaknuta, čak štoviše, moglo bi se reći da je ojačala, ne gubeći niti sjećanje, niti nadu u sreću. On nije jedan od ambicioznih i prevrtljivih nadrealista, premda se s vremena na vrijeme koristi nekim od takvih formi.
Njegova se osjetljivost i na najmanji trag ljepote u prirodi i ljudskom životu izoštrava, pa će opjevati, ne samo na tragu Dantea i Petrarce, već i Villona, marijansku pobožnost svoje majke i jedne svetice kojoj nadjeva otajstveno ime Dora Remebot (Pjesma 24 Molitva Bogomajci za rabu Božju Doru Remebot). Na grobu svojih uvjerava se pak da spas nije u prošlosti, nego u budućnosti (Pjesma 25 Pokrajina).
Ponovo proživljava tužnu silovitost jadranskih vjetrova, prijeteće bure dok ona poput zle vile silazi s vrhova planina Biokova i Mosora kako bi opasala Brač, otok njegove majke, koji im se sučeljava (Pjesma 26 Bura na Braču).
Neće nedostajati niti trenutaka kada će mu se činiti da je sretan zbog malih stvari, primjerice kad mu pjev ptica uđe u san (Pjesma 27 Cvrkutanje srca u pokrajini sanja) ili kad će se osjećati, a što su neki drugi pjesnici žalili, poput lista na vjetru (Pjesma 28 Igračka vjetrova). Ili pak kad će spjevati orfejsku himnu, himnu radosti u ritmu i reminiscencijama na Grčku, kako bi je poklonio zemlji (Pjesma 29 Orfika). Ili čak onda kad će, u zanosu pred ružama, pozvati djevojke u dugim, lelujavim stihovima da proslave svetkovinu ruža (Pjesma 30 Svetkovina ruža).
Događa mu se da izađe iz osame osjetivši na trenutak jedinstvo svijeta, čovječanstva, stvari i svemira. Razmišlja, u dugom i slobodnom ritmu, o sudbini značajnih pojedinaca koji, visoki poput jablana i sami, pokazuju put prema zvijezdama (Pjesma 31 Visoki jablani). Svjedoči o bratstvu lica u svemiru (Pjesma 32 Pobratimstvo lica u svemiru), u koji uranja, lovac na galaksije, zvijezde i planete (Pjesma 33 Vasionac). U društvu drugih sanjara, koji posrću poput opijenih, sluša i razumije jezik nijemih stvari. Ne samo kako bi ustanovio da postoji, nego da bi ga preveo kao izraz Zemlje koja uvijek ostaje, u grozničavom svemiru, u potrazi za smislom (Pjesma 34 Produženi svijet). Usred ovih silnih vizija, zavičaj ipak nije zaboravljen. A kako je on za njega dvostruk, oba supostoje na istoj impresionističkoj skici. Tako je blagost obale s bijelim selima i jedrima na moru u suprotnosti sa seljačkom oporošću očeva dalmatinskog zaleđa gdje pučke svečanosti, sa svojim bučnim dernecima, kolima i igrama, ne uspjevaju od seljaka odagnati njihovu opsjednutost zemljom (Pjesma 36 Gruda zemlje).
Razmišlja o zvonima – kao što je to i nekoć radio – osjeća višeznačje njihova jezika i uloga, svih onih zvona koja odjekuju diljem Europe od Atlantika (Rouena i njegovih otoka) sve do sfinge, njegove sfinge, posve izvjesno one splitske (Pjesma 37 Himnika i retorika zvona). Zvonici također obilježavaju dalmatinsku obalu, s njezinim crkvama i klaustarima što okružuju stare zdence. Primorje pak nije ono što bismo pomislili: pod slikovitim prividom mira krije se bujni tajni život, koji može uočiti tek pažljiv šetač ili hodočasnik (Pjesma 38 Maslina i smokva uz morsku obalu).
Tijekom užasa Drugog svjetskog rata, kad se obzorja čine zastrašujućim, on će misliti na svoj uzorit čempres, usamljeno stablo, tanko, tamno i ubogo, no ipak uspravno i visoko (Pjesma 39 Mrki čempresi).
Pjesničko mu je djelo s Drugim svjetskim ratom praktički završeno. U Zagrebu, koji nastanjuje od 1940., živi i nakon rata, sada slavan i okružen svojim mladim poklonicima. Ipak, rekli bismo kako je sada sve usmjereno k smiraju i izmirenju. Čak bi i stabla koja pod snijegom čekaju proljeće, želio zagrijati u svom srcu (Pjesma 40 Stabla po zimi). Cvijeće se osvećuje za svoju smrt čuvajući moć oživljavanja uspomena i obećanja (Pjesma 41 Odmazda cvijeća).
Činilo nam se preodređenim da ovaj izbor završimo pjesmom koja bi na neki način mogla biti svojevrsna duhovna oporuka našeg pjesnika. Je li napokon pronašao uzrok svojim patnjama i nerazumijevanju na koje je nailazio? Nije li se možda jednostavno prerano rodio? Glasnik budućnosti, pobjegao iz zatvora prošlosti, nije mogao biti shvaćen u svijetu koji je postao neprijemčiv nakon uzmaka starih mitova (Pjesma 42 Ganutljive opaske).
Umire u Zagrebu 1955. Nakon toga preostalo je samo objavljivati i proučavati njegovo djelo. Prevoditi ga, čitati, iščitavati ga iznova i voljeti ga.
Jugoslav Gospodnetić, Saint-Maur, 1997.
Prevoditeljica Iva Šarić, Zagreb, 2015.
in : Tin Ujević : La Fête des roses / Svetkovina ruža. 42 POÈMES ・ 42 PJESME
uskoro dostupno kod DOMINIS PUBLISHING