U potrazi za mamurlukom

Mislim si sad na Papillona, vlasnika šarmantnog francuskog restorančića Les Colock iliti Podstanari (preporučam, 131 rue du Cherche-Midi; u međuvremenu nadomješten novim). Tako sam mu na izmaku jednog ljeta, vrativši se s Jadrana donio butelju, po sudu mnogih, sasvim solidnog crnjaka. Papillon ga kuša, izraz njegova lica uzvikne da mu se nepce nemalo iznenadilo nenaviknutom snagom ponuđenog, pristojnost je pak nalagala da se bočici izrazi sve poštovanje, i uz koji ugriz u slasni pršut koji je dopratio butelju, egzotika ispije do kraja.

Da li iz navike ili zbog emocija koje su me dopratile a s kojima prionuh na ispijanje, zanese me vinčeko tako da sam jedno vrijeme doslovce lebdio ponesen jadranskim morskim sirenama, dok su Papillonu, prizna mi sljedećeg jutra kad smo se sreli dok je raspoređivao stolove na terasi, a ja se spustio iz svoje mansarde hitajući bit će nekim poslom, uz prstohvat zamjerke, da su mu tijekom čitave noći zujale migrenske sirene.

Nije li katkad francuska rafiniranost samodostatna i samodosljedna u svom izobilju, pogledajmo samo kilometarske police na kojima se zrcale vinske flašice.

S pićima je kao i s dramskim tekstovima, a paleta je toliko šarolika da bi se i sam Pollock postidio. A dramski su tekstovi, ponovimo, pićima nalik, ili vas ostave ravnodušnim ili obore s nogu.

No zbog čega bi se uopće otvarale nove boce, razotkrivali novi duhovi? Zar Molière i Racine nisu dovoljno snažni dramatičari da održavaju budnim čitavu francusku kazališnu scenu? Čemu kakav dramatičar neizgovoriva imena s tamo nekog otoka usred burnog Balkana? Čemu dramaturška lukavstva i smicalice, koliko god bile ingeniozne, koje drugi, a ne francuski predznaci krase, kad polica i tako nije beskonačna, a i širina joj je gdjekad ograničena? Zašto prepuštati mjesto teško raspoznatljivim pričama kad će ih i tako, prevedu li se uopće, a zatim i objave, pa dogodi li se malo čudo i postave, iz možda čak i brojne publike stršiti tek rijetka francuska glavica kojoj će pritom ipak štošta izmicati, čemu?

Srećom, klati se vaga francuske recepcije dramskih tekstova. Postoje i dobrodušni graničari koji će propustiti kakvu bocu, kakav intrigantan dramski tekst, pa i čitavu kašetu koja se povlačila po potpalubljima đunki i kojekakvih tankera u potrazi za plodnijim tlom – zbirku jakih dramskih tekstova. Samo što treba strahovito puno energije, znanja i umješnosti da bi se osigurala šira recepcija. Pozitivnih nagovještaja pritom ipak ima. Iako od sve boljeg znanca saznajem da je stanovita komisija odbila odobriti potporu za postavljanje jednog teksta pod izlikom da je odveć lokalan. Uzdignuh obrve u znak čuđenja jer mi je tekst poznat i jer je do tog trenutka za mene vrijedio kao dramski tekst univerzalnih poruka i dometa, no zadovoljimo li se da nam jedina misaona gimnastika počiva na uzdizanju obrva nećemo graditi atraktivan most dok će svjetski brzaci i dalje teći mahnito.

S tim da kvaliteta prodre do stručnih krugova, a s krugovima je dobro kada poprime koncentrična svojstva omogućujući uranjanje u samu viziju.

Dočeka me Papillon jedne večeri dok je postavljao terasu, vraćao sam se bit će s nekog posla. U društvu gargantuovski presazrelog kuhara, perača suđa kojemu se tamnoputa koža poput kaputa objesila o krhki kostur i pokojeg gosta koji su se, jer takav familijarni duh vlada chez Les Colock, okupili oko istog stola. Učini mi se kao da se Papillon temeljito pripremao za ovaj spontani susret. Egzotici uzvratiti egzotikom, jadranskoj vinskoj amfori suprotstaviti čileanska uskršnja vinska otočja. Otvori bocu čileanskog vina koje je i prije negoli ga odčepi blistala gustom aromatiziranom oporošću.

Obračun kod Colock corrala trebao je doseći svoj vrhunac kada mi je počeo natakati treću čašicu. No moj je vinski izazivač izabrao krivo oružje, precijenio municiju, podcijenio joj domet. Kod prve sam čašice uz melodiju El Condor Passa preletio Atlantski ocean i nadlijetao Ande, pri drugoj sam se uz zvuke Stingove Ellas danzan solas na nogometnom stadionu užasavao utakmice kojom se pridobivala parcela pakla, vrhovni sudac toj utakmici general Pinochet. Treća me vrati u život, uz nježno podrhtavanje gitare, duh Pabla Nerude zasjeo je na počasno mjesto, zanijemjeli smo:

Lagano umire

onaj koji bježi od strasti

i njenog vrela emocija;

onih koji daju sjaj očima

i napuštenim srcima.

Onaj koji se

ne želi odreći

svoje sigurnosti

radi nesigurnosti,

i koji ne ide

za svojim snovima;

onaj koji si

neće dozvoliti,

niti jednom u životu,

da pobjegne

od smislenih savjeta…

Živi danas!

Riskiraj danas!

Učini danas!

Ne dozvoli lagano umiranje!

Nakon metafizičke upute barda pjesništva slijedi još jedan imperativ. Nama ne preostaje nego unositi pomutnju i ne ustručavati se pobuna na krstaricama moralnih skučenosti i prije ili kasnije obistinit će se i posljedni usklik Nerudine pjesme: Ne zaboravi biti sretan! Jedva čekam da me Papillon već negdje nanovo dočeka kakvim egzotičnim dramatičnim vinom i obori s nogu, jutarnji mamurluk bit će mi dokazom da doista doživio sam dramu.

Fragment iz zbirke razgovora, članaka i ogleda Pariški transkripti

*