Ukrajinski su autori dobrodošli kod nas u Larzac
S Dominiqueom Dolmieuom, redateljem, nakladnikom i dobrim duhom Parlatgesa (Maison d'Europe et d'Orient) razgovarala je Nadya Charvet. Kao glavni urednik nakladničke kuće l'Espace d'un instant, Dominique Dolmieu u Francuskoj desetljećima najrevnije promovira književnosti centralne Europe.
Nadya Charvet: Autori koje objavljujete posebne su mete Putinovih paranoičnih devijacija. Oduvijek su osuđivali strahovladu.
Dominique Dolmieu: Amblematski teatar te borbe je naravno Teatr.doc koji je reaktualizirao dokumentarističko kazalište koje je osvojilo čitavu Europu, a mi smo im objavili više tekstova. Njegove se autore progonilo kao što su i sada neprestano progonjeni, pretresani, prisiljeni odseliti itd. S novim zakonom koji je upravo donesen, svi će ti ljudi završiti u zatvoru ako ne zašute. Direktori Teatr.doc-a, Jelena Gremina i Mihail Ugarov umrli su 2018., u pedeset i šestoj godini života, u intervalu od nekoliko tjedana… U tim je okolnostima sve skupa pomalo sumnjivo…
Objavili smo dva njihova teksta, Sat i deset minuta, o agoniji koju je u zatvoru proživljavao odvjetnik Sergej Magnitcki, i Rujan.doc, prijepis ispisan neposredno nakon pokolja u školi u Beslanu 2004. Upravo smo objavili i Susjede Sergeja Guindilisa: sklop svjedočanstava prikupljenih nakon žestokog policijskog nasilja 2020. u Bjelorusiji. Kao što u predgovoru iznosi Benoît Vitkine, trebalo je u više navrata započinjati predstavu kako bi se odigrala premijera predstave. Policija je intervenirala u Teatr.doc-u tražeći evakuaciju, zbog prijetnje bombom. A publika se razvalila od smijeha! Pametnom dosta. S tim da nisu svi autori u Moskvi, recimo Čečenac Musa Ahmadov, koji piše o Staljinovoj deportaciji svih muslimanskih naroda od sjevernog Kavkaza do Krima, ili Balkar Muradin Olmez, koji potanko opisuje suđenje kojim bi se osudilo zločine Sovjetskog Saveza a do kojeg nikada nije došlo, ispreplićući stvarna svjedočanstva preživjelih s razmjenama unutar zamišljene sudnice.
Od Narančaste revolucije 2004., ukrajinska je demokracija postala apsolutni izbijač Kremlja. Njen se razvoj doživljava kao egzistencijalna prijetnja. Toj neovisnosti vizije, duha, ponašanja, Putin nasilno želi stati na kraj?
To je jasno. Prisutna je frustacija koja nije probavljena a koja očito seže izdaleka. No ako sam dobro shvatio, slijedimo li njegovo rasuđivanje, Ukrajina bi trebala pripadati Rusiji, a ne obrnuto. Stanar Kremlja proizvod je SSSR-a, htio bi natjerati da se zaboravi Holodomor, to strašno genocidno izgladnjivanje koje je u Ukrajini 30-tih uzrokovalo smrt milijuna ljudi. Možemo mi kritizirati NATO, no riječ je ponajprije o vježbi demokracije i pravu naroda na samoodređenje. Vidimo da je opozicija kako u Rusiji tako i u Bjelorusiji nemoguća, svi su kandidati ubijeni, pritvoreni ili prisiljeni na egzil.
Možda bi podizanje svijesti Europljana moglo pomoći da se spasi Ukrajina, sprečavajući novog cara da ode do Berlina. Evo ga gdje želi proturiti da je Ukrajina nacistička zemlja. Isto kako bi potisnuo sjećanje na njemačko-sovjetski pakt potpisan 1939? Usporedba je još i zanimljivija s ratom na Kosovu. Što bi se dogodilo da se događaji ’90-ih zbivaju danas? Sve što se događa u Rusiji, sve do nedavnog uništenja Memorijala, na djelu je godinama, no nije štetilo biznisu. A što se Trećeg svjetskog rata tiče, nisam siguran da to ovisi isključivo o nama. Ipak podsjećam da je nema tome dugo Turska, dakle članica NATO-a, oborila ruski Mig iznad Sirije i da se sve vratilo u normalu uz šalicu dobrog čaja…
U Francuskoj od devedesetih objavljujete i postavljate najvažnije suvremene dramatičare centralne Europe, ukrajinske, tatarske, ruske, bjeloruske, kavkaske, armenske itd. Moglo bi se reći da ste njihov glasnogovornik. Koju ste poruku uputili ukrajinskim autorima od invazije na Ukrajinu?
Naravno, isti čas smo im poslali poruku da im kažemo da su dobrodošli kod nas u Larzac, gdje smo od 2017. Raduje me što vidim da su mnogi među nama senzibilizirani i superaktivni. Godi srcu. Pokušavamo ih isto tako što manje ometati jer su naravno suočeni s mnogobrojnim izuzetno konkretnim i hitnim problemima koje trebaju rješavati. Ukrajinska je vlada zabranila napuštanje teritorija muškarcima od 18 do 60 godina, ženama je sigurno strašno teško jednostavno otići. Mnoge su još tamo i ne žele se oprostiti ni od svojih bližnjih niti od otpora.
Rat na žalost podiže svijest o potrebi borbe da im se čuje glas a koju Vi godinama vodite.
Da, često je to aktivizam, no ne žalim zbog toga i nastavit ćemo s tim. Pružat ćemo im i dalje mogućnost da se čuje njihov glas, objavljivati ono što pišu. Što je tim vitalnije u vrijeme rata. No jasno nije uvijek jednostavno. Nakon rata u Bosni, objavili smo dva autora iz Sarajeva. U doba rata na desetke je redatelja, dramatičara i glumaca otišlo tamo, o tom je konfliktu u Francuskoj napisan i postavljen veliki broj komada. No, osim ako griješim, u frankofonoj sferi nije došlo do produkcije ijednog bosanskog komada, unatoč čitanjima na prestižnim adresama. Kao da sami Bosanci nisu bili u stanju ispričati što im se događa. Bivalo je to egzotičnijim i od onoga što bi nam povjerili Australci na primjer.
U vezi tog dijela Europe gotovo svaki put ista stvar: na svakoj premijeri drame iz ove ili one zemlje u Francuskoj, pripadnici dijaspore ti su koji potpisuju produkciju. A kada je o Ukrajini riječ, onaj koji trenutno najviše radi na ukrajinskom pismu je Clément Peretjatko, redatelj i lutkar iz Lyona. Baš je u Kyivu radio na kreaciji Maidan Inferna, teksta Nede Nejdane, nezaobilazne ambasadorice ukrajinskog teatra, tekst koji smo isto objavili. Morao se pod hitno vratiti neposredno prije početka širenja konflikta. Po tom pitanju postoji sjajan tekst Makedonca Gorana Stefanovskog, Kada smo mi to bili seksi?, koji objavljujemo ovog ljeta, i čuvena rečenica velikog jugoslaveskog pisca Danila Kiša: „Sve što se događa ovde, u kulturi, politici, u literaturi, to je i moj svet, deo moga sveta, deo moje kulture. Meni su poznata sva imena francuske kulture, ja s njima vodim svakodnevno jedan apstraktan dijalog. Ali oni ne dele moj svet. Između nas nisu mogućne nikakve reference kad je reč o našoj kulturi i o njenim ključnim temama i problemima. Njihove teme su i moje; moje nikad nisu i njihove”.
Prošlog sam tjedna na društevnim mrežama pokušao unutar grupe ljudi iz Montpelliera promovirati naše predzadnje izdanje teksta afganistanskog pisca. Prvo mi je rečeno: „nije izvedivo, to je knjiga, nije to kazalište”. Pa sam objašnjavao da je zapravo unutar korica kazališni komad… Priznajem da mi je ponestalo snage objašnjavati mu da je taj autor često riskirao život kako bi se bavio istom umjetnošću kao i on. Zapravo ne, ne baš istom. Govorio bih si katkad: „Domi, gadna ti je narav, ma mani se toga”.
Družio sam se jedno vrijeme s poznatim glumcem, podrijetlom s Balkana koji je prilično zarađivao pa je svuda imao prolaz, i ispričao mi je kako bi se kod prve rečenice: „Čuj, predložio bih ti projekt”, direktorovo lice razvedrilo, a kod druge: „Tekst je od balkanskog autora koji…” Et tu je već bilo gotovo, gubio se, kraj razgovora.
U sjajnom komadu Saleté (Prljavština) Mađara Bele Pintera, lik koji predstavlja dežurnog kretena je francuski kazališni producent. Dakle, ne bacajte biserje pred svinje.
Ako sam dobro shvatila, u nakladničkom ste pohodu već više od 30 godina, pomalo sami protiv svih?
Da, recimo da je to tako, na žalost. Počeo sam 1989., u godini pada Berlinskog zida. Bio sam mlad i otkrio da je postojao zid i dobio ciglom po glavi te poželio vidjeti što se krije iza tog zida. Kasnije sam shvatio da je ta cigla predstavljala balkanskog slikara Omera Kalešija, apsolutno nevjerojatnog umjetnika, po meni velikog majstora. Otišao sam u Albaniju gdje sam uz ostale susreo i mladog slikara Edija Ramu, danas makedonskog premijera. Uputio me na legendarnog autora Kasëmu Trebeshina, dvadeset godina zatvora i pod komunistima i pod fašistima. Postavio sam jedan njegov tekst 1991. Bio je to prvi put da je neki albanski komad preveden i postavljen u Francuskoj pa sam i sam bio pomalo zaprepašten kako sam to izveo, gotovo pa slučajno.
Potom sam otkrio da dobar dio jezika Europe nema niti jedno djelo na repertoaru frankofonog kazališta pa sam nastavio u tom smjeru. U početku sam kucao na vrata nakladnika, bez nekog velikog uspjeha. Rijetki nakladnici koji su prihvaćali objaviti te tekstove smatrali su da im već čine uslugu samim tim što im daju na vidljivosti u zemlji prosvjetiteljstva, pridodajući: „Ne želite valjda da im ponudimo i ugovore i platimo autorska prava?” A i u kazalištima je bilo isto: „Ne bu za našu publiku…” Taj nas je i takav doček motivirao u želji da pokrenemo nakladničku kuću l’Espace d’un instant i osnujemo kazalište u Maison d’Europe et d’Orient u Parizu. Željeli smo biti u prilici raditi s njima na ravnopravnoj bazi, i zahvaliti im što obogaćuju repertoar francuskog kazališta. I tako smo od kraja devedesetih obišli mnogo kultura orijentalne Europe, s posebnom pažnjom za one koje se pokušava ukloniti kroz europske ratove koji, neka se neki ne uvrijede, ne prestaju od 1945.
Posljednjih godina naše se aktivnosti razvijaju i prema sjeverozapadu, kao što je na primjer prvo izdanje suvremenog islandskog dramatičara Tyrfingura Tyrfingssona, kao i prema jugoistoku Mediterana, s Izraelcem Giladom Evronom odnosno Sirijkom Wadiaa Ferzly, koja je prošlog rujna bila na festivalu Arabesque u Montpellieru. Dogodi nam se i da, iznimno no ipak redovito, objavimo i francuske autore. Tako da nas Sarah Fourage iz Montpelliera sa svojim projektom o potomcima harkija iz Lodèvea nije morala dugo uvjeravati.
Vaša će nakladnička kuća l’Espace d’un instant ove godine proslaviti 20 godina sa više od 300 objavljena teksta 250 autora. Ispričajte nam tu epopeju.
Krenuli smo u ovu izdavačku pustolovinu 2002. s Les Taches sombres (Tamne mrlje) albanskog disidenta Minuša Jeroa. „Znakovito i simbolično djelo koje razotkriva način kojim totalitarni režimi uspijevaju ubiti umjetnost, lomiti umjetnike, gušiti moderni i novatorski duh ušutkavajući istinu”, zapisao je u svom predgovoru albanski pisac, novinar i diplomat Luan Rama. A o tome smo čitali i u… ženskom časopisu Marie Claire (!) povodom specijalnog broja posvećenog Albaniji. Što je isto tako znakovito.
Otad smo proveli dva desetljeća u društvu najturbulentnijih autora iz tih sredina, velikih majstora suvremene europske dramaturgije, ne zaboravljajući ni klasike.
Najveći dio tekstova koje objavljujemo dolazi iz mreže Eurodram, najvažnije mreže prijevoda kazališnih tekstova u Europi, koja okuplja 300 profesionalaca iz kazališne sfere u tridesetak jezičnih odbora, godišnje dijeleći više stotina tekstova. Tako sam odlučio objaviti Exercices pour genoux solides (Vježbe za solidna koljena) Grka Andreasa Flurakisa, nakon što sam konstatirao da ga se svugdje prevodi i postavlja, a Comédie-Française mi je dala za pravo organiziranjem čitalačke izvedbe.
Maison d’Europe et d’Orient (Kuća Europe et Orijenta) surađivala je među inim i s Danielle Mitterand. No Vaš su angažman i teatar koji branite na kušnji?
Da. U Parizu raspolažemo s našim kazalištem, kulturnim centrom, knjižarom, galerijom, gdje smo mogli producirati sve te egzotične komade zahvaljujući odličnoj podršci Grada Pariza i regije Île-de-France, koja nas je finacirala u iznosu koji je dopuštao desetak zaposlenih. No dolaskom Valérie Pécresse na čelo regije sve je stalo tako da smo bili prisiljeni odseliti. Parlatges, taj zaseok, kuća, malo džepno kazalište koje smo uredili bili su pravo osvježenje. Odrastao sam u regiji pa sam obnovio veze.
U Parlatgesu smo stvorili Maison d’Europe et d’Occitanie kojom predsjeda Jean Claude Fall, bivši direktor kazališta Théâtre des 13 vents u Montpellieru, kako bismo nastavili s pariškim aktivnostima pa čak ih i proširili. No zasad potrebna lokalna podrška Zajednice općina, departmana i regije nije na razini očekivanog. Traže me da premjestim cjelokupnu aktivnost odavde, da se odreknem svih vanjskih subvencija prije negoli uopće i krenu u razmatranje mog projekta. Ponekad imam osjećaj da se povijest ponavlja kada me se ovako tretira kao bedaka…
Pritom postoji pravi potencijal. Centre Dramatique National, 13 vents, la Baignoire, centar suvremenog pisma, ljudi sa sveučilišta Paul Valéry odrađuju sjajan posao kako bi predstavili i prenosili suvremeno pismo, uključujući i ono Mediterana. Za primjer, pokušali smo zajednički organizirati čitanja albanskih i gruzijskih dramatičara s obzirom da su to najveće zajednice u Montpellieru (izuzmemo li najstarije, arapske i kabilske…). Samo što nije bilo nikoga. Nesumnjivo zbog manjka komunikacije. Raspolažemo s budžetom od 20 000 € godišnje tako da nam je s manje od 1000 € priliva mjesečno teško učiniti više. No tu je i manjak znatiželje kod publike što je vrijedno žaljenja.
Što biste savjetovali od ukrajinske lektire za bolje razumijevanje i podršku toj zemlji u borbi za život?
Objavio sam antologiju suvremenog ukrajinskog kazališnog pisma De Tchernobyl à la Crimée (Od Černobila do Krima) u kojoj je jedino djelo prevedeno s „tatarskog s Krima”, predivan tekst, prilično kratak, izuzetno delikatan, živo ga preporučam.
Nezaobilazan za razumijevanje današnje Ukrajine, L'hymne à la jeunesse révolutionnaire (Himna revolucionarnoj mladosti) Serhiyja Jadana, pjesnika, esejista, kultnog pisca u svojoj zemlji: jedan je od stupova post-sovjetske ukrajinske književnosti.
Tu je i sjajan tekst Nede Nejdane, napisan 2014. dok je bila na rezidenciji kod nas u vrijeme događaja u Ukrajini. Komad postavlja na scenu studente,
glazbenike, novinarku, medicinsku sestru i svećenika, koji sudjeluju u akcijama prosvjeda protiv vlade koja je tada bila na položaju, no isto tako ukazuje i na ono što se zbiva na društevim mrežama… Istovremeno smo i unutra i vani. Maidan Inferno prvo je dramsko djelo prevedeno s ukrajinskoga jezika koje je ušlo u repertoar frankofonog teatra.
Za kraj, možda ste vidjeli film Bad Roads, koji je prikazan prošle godine i bio kandidat za Oscara za najbolji strani film a govori o događajima u Donbasu? Snimljen je po Mauvaises routes (Lošim cestama) Natalke Vorojbyt čiji prijevod objavljujemo uskoro.
Preveo Yves-Alexandre Tripković